Grad Trebinje
Izdvojeno Umjetnost i kultura

Jovan Jovanović za “Nezavisne”: Nikola Kojo me podstakao da budem na visini zadatka

Jovan Jovanović, mladi glumac porijeklom iz Trebinja, koji karijeru uspješno gradi već nekoliko godina unazad na beogradskim pozorišnim daskama i važnim televizijskim projektima, nedavno je odigrao zapaženu ulogu u mini-seriji pod nazivom “Čudne ljubavi”, a u režiji Nikole Koje.

Osim uspješnih i zanimljivih uloga u prethodnim projektima poput serija “Vojna akademija”, “Senke nad Balkanom” i “Žigosani u reketu”, Jovanović je dobio priliku da u svoju glumačku biografiju doda i ulogu u američkoj seriji “The Outpost”. Kako kaže, rola u ovom projektu je zahtijevala potpunu promjenu ličnog opisa, što je iziskivalo četiri sata postavljanja maske svakog jutra pred snimanje, a u intervjuu za “Nezavisne” Jovanović govori i o izazovima s kojima se susretao u prethodnim projektima, iskustvu i počecima, dok situaciju u svojoj branši opisuje riječima: “Da je lako – nije, da nas je mnogo – jeste, da je lijepo – opet jeste.”

NN: Imali ste priliku da igrate u novoj seriji pod nazivom “Čudne ljubavi”. Kakvo je Vaše iskustvo sa tog snimanja, možete li nešto više da nam kažete o svojoj ulozi?

JOVANOVIĆ: “Čudne ljubavi” je mini-serija ili novogodišnji specijal čija je osnovna ideja bila da okupi ljude za vrijeme praznika, da unese malo radosti, topline i vedrine u naše domove za vrijeme tih posebnih i porodičnih dana u godini. Nikola Kojo (kao reditelj) i “Firefly produkcija” uspjeli su da okupe magičnu ekipu kako ispred tako i iza kamere. To je bio filmski set kojim bi bilo zadovoljstvo i prošetati se, a zamislite kolika je tek čast biti dio te sjajne ekipe. Igram ulogu Siniše, običnog mladića koji živi od svog rada i vjeruje u ljubav. To su uloge koje je u ovom žanru (romantična komedija) možda i najteže igrati. Svi su duhoviti i komični, a vi ste romantični. Moram da priznam da mi je Nikola znatno olakšao zadatak nekim svojim rediteljskim rješenjima i da je sve vrijeme znao tačno šta želi od mene. Ne mogu da opišem koliko to glumcu olakšava posao. Toliko je ljubavi i predanosti unio u cijelu ovu priču da smo se nekako svi trudili da budemo na visini zadatka i ponudimo mu ono najljepše iz sebe.

Foto: Dunja Dopsaj
Foto: Dunja Dopsaj

NN: U svojoj karijeri, iako ste vrlo mladi, susretali ste se sa velikim glumačkim zvijezdama, a sa nekima ste dijelili kadar. Šta je ono što Vam je ostalo u pamćenju kada je u pitanju iskustvo? Koliko je to važno za mladog glumca?

JOVANOVIĆ: Posao je takav da svaku novu ulogu započinjete od nule i sasvim je nevažno da li ste prethodnih pet uloga uradili dobro ili loše, ova je nova i potrebno je da joj udahnete novi život. Ono što svakako pravi razliku je iskustvo. Prolazeći kroz razne poslove i upoznajući različite ljude, shvatio sam da svi prolazimo kroz sličan proces. Čak i ti velikani imaju sumnju i neku vrstu straha pred svaki novi izazov. Naravno, kroz godine nauče lakše da se izbore s tim i da brzo odgovore na zadatak.

NN: Rodom ste iz Trebinja, a upisali ste se na Fakultet dramskih umjetnosti (FDU) u Beogradu, gdje ste dalje nastavili da gradite svoju karijeru. Koliko je bilo teško upisati se na jedan takav fakultet i koliko je teško graditi karijeru u drugom gradu, posebno tako velikom kao što je Beograd?

JOVANOVIĆ: Na Fakultet dramskih umjetnosti sam prvi put došao 2014. godine, kada sam polagao svoj prvi prijemni ispit. Tu sam se i zaljubio u tu zgradu, te ljude i tu atmosferu. Ušao sam u uži izbor, ali nakon finalnog ispita nisam uspio da se upišem na glumu te godine. To mi je dalo dodatnu godinu da razmislim da li to zaista želim. Kada sam se vratio 2015. godine na prijemni ispit kod profesora Dragana Petrovića, vjerovatno sam djelovao daleko zrelije i spremnije, tako da mi taj drugi prijemni ispit nije pao teško. Samim upisom na FDU u Beogradu predodredio sam se da živim i radim ovdje. Da je lako – nije, da nas je mnogo – jeste, da je lijepo – opet jeste. U svoje Trebinje se često vraćam kako zbog porodice i prijatelja tako i zbog pravog odmora.

Foto: Dunja Dopsaj
Foto: Dunja Dopsaj

NN: Zapažene uloge imali ste u brojnim projektima poput serija “Žigosani u reketu”, “Vojna akademija”, “Senke nad Balkanom”. Kojim putem želite da gradite svoje ime i talenat, šta mislite kako Vas ljudi prepoznaju? Koji je Vaš cilj u budućnosti?

JOVANOVIĆ: Nekada taj put i sama budućnost ne zavise od nas samih. Zato se ne upuštam previše duboko u sve to. Svojim putem, polako, pa dokle me dovede. Najvažnije je za glumca da zna pravac kojim je krenuo. Naravno da usput nailazimo na razne prepreke i nude nam se razni kompromisi koje ćemo u nekim životnim situacijama možda i morati da prihvatimo. Najvažnije je da se čovjek, čak i u tim situacijama, ne udaljava previše od ideje koja ga vodi kroz ovaj poziv.

NN: Imali ste priliku da igrate u američkoj seriji “The Outpost” u četvrtoj sezoni. Takve prilike se ne dobijaju često na našim prostorima, naročito ne kad govorimo o mladim glumcima. Kakav je to bio izazov za Vas? Možete li da kažete više detalja, kako je došlo do te uloge, pa kako je teklo kasnije snimanje i slično? Imali smo priliku i da vidimo zaista zadivljujuće maske koje ste nosili…

JOVANOVIĆ: Ulogu u seriji “The Outpost” dobio sam na kastingu u “Slavic” agenciji. Tri od četiri sezone serije snimljene su u Srbiji. Moram da priznam da nisam znao šta me čeka. Dobio sam ulogu jednog od sedam Bogova (naučna fantastika). Uloga je zahtijevala potpunu promjenu ličnog opisa, što je iziskivalo četiri sata postavljanja maske svakog jutra pred snimanje. Iskustvo koje se vjerovatno jednom u životu dobija, barem na našim prostorima. Takođe je bilo sjajno okušati se u glumi na stranom jeziku. Mogu Vam reći da nije nimalo lako, naročito kada su vam partneri u seriji ljudi kojima je taj jezik maternji.

Foto: Dunja Dopsaj
Foto: Dunja Dopsaj

NN: Zapažene uloge ostvarili ste i u pozorištu, a nekako publika Vas najviše izdvaja u predstavi “Osama – kasaba u Njujorku” “Zvezdara teatra”. Ta predstava se igra već nekoliko godina. S obzirom na to, koliko Vam je ta uloga donijela i šta je to što joj pruža tako dug životni vijek? Šta je za Vas veće, važnije, draže ili prirodnije – kamera ili daske?

JOVANOVIĆ: “Osama – kasaba u Njujorku” je velika prekretnica u mom profesionalnom životu. Hrabrost profesora Darka Bajića da tako zahtjevne i teške uloge povjeri mladim ljudima nije mogla da dobije bolji i ljepši rezultat. To je predstava na koju uvijek idem sa osmijehom, jer znam da ću vidjeti neke posebne ljude, kako na sceni tako i van nje. Energija koju smo stvorili i koju čuvamo dovela je do toga da je “Osama” jedna od traženijih predstava u Beogradu i nešto mi se čini da će još dugo biti tako. Pozorište mi svakako jeste bliže, zato što se za pozorište nekako i školujemo, ali kroz iskustvo stečeno na raznim snimanjima počeo sam da vjerujem da će doći dan kada ću pred kamerom biti dovoljno slobodan kao na sceni.

NN: Šta možemo da očekujemo u budućnosti, da li spremate neke nove projekte? Ili da li imate neke uloge kojima težite, koje još niste imali priliku da radite, a želite da se oprobate?

JOVANOVIĆ: Iskreno se nadam da će ova godina donijeti neku dobru pozorišnu ulogu. Uželio sam se kvalitetnog pozorišnog procesa. A što se tiče snimanja, neka sve ide svojim tokom. Takav nam je posao da ne možemo puno da utičemo na to da li ćemo raditi. Drugi nas biraju. Glavna stvar kojoj glumac mora da se nauči je da bude strpljiv. Inače… ode sve.

Neda Vukadin/nezavisne novine

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.