Od djevojčice koja je u rodnim Berkovićima na džudo krenula tek da se bavi sportom, do djevojke koja se sprema za Pariz i svoje prve Olimpijske igre, Aleksandra Samardžić reprezentativka i višestruka prvakinja BiH, odavno već svjetski priznata džudistkinja, prešla je ogroman put. Put, kako nam reče, prije svega velike ljubavi prema ovom sportu.
Aleksandrini uspjesi godinama su poznati pa vijest da naša Hercegovka odlazi na Igre u Pariz, koliko god da je odjeknula, donekle se i očekivala. Njena odličja, skoro 400 medalja sa republičkih, državnih, balkanskih, evropskih i svjetskih takmičenja, od kojih je nosilac zvaničnih 10 evropskih u uzrastima kadeta U18 do U23 seniora, zatim jedne olimpijske medalje za mlade, svjetske juniorske te po dvije Grand Slam i Grand Prix medalje, ogroman rad, talenat, disciplina i mentalna snaga, zasluženo su urodili da se nađe rame uz rame sa najboljim sportistima svijeta.
Olimpijske igre, iskrena je, njen su veliki san, a kako se za svaki djelić onoga što joj predstoji lavovski izborila, ovo je prilika koja joj zasluženo i pripada.
„Sigurno da svaki sportista kada krene da trenira i kada vidi da će to biti nešto ozbiljno, sanja da jednog dana dođe na Olimpijske igre. Tako i ja, još otkako su krenuli veliki rezultati, evropske medalje, neki cilj mi je bio doći do Igara. Eto, dio tog sna će se akobogda uskoro i ostvariti, a drugi dio je, naravno, medalja – zlato. Nadam se da ću se uspjeti dobro spremiti i da ću na Olimpijadi biti na nivou da mogu da ispunim svoj san u potpunosti“, kaže nam dvadeset šestogodišnja Aleksandra, koja će se u Parizu takmičiti u svojoj kategoriji do 70kg, a na Olimpijske igre ide sa 34. mjesta na svjetskoj rang listi i predstavljaće BH džudo.
Sa trenerom Branislavom Crnogorcem – u Pariz zajedno
Mogućnost da se takmiči u Parizu ostvarila je rezultatima postignutim u protekle dvije godine tokom, ističe, veoma zahtjevnog kvalifikacijskog džudo sistema.
„Kvalifikacijski sistem u džudou dosta je komplikovan. Imamo dvije godine turnira, ukupno njih 30 na kojima se skupljaju bodovi za rang listu i tek kada se podvuče crta krajem juna, znamo ko putuje na Olimpijadu. Kvalifikacije su bile veoma teške, dvije godine neprekidne spremnosti, bez povreda na koje ne možete uticati i ovakav sistem u džudou mislim da je jedan od najzahtijevnijih u odnosu na ostale sportove. Kada je konačno došao kraj i kada sam vidjela da sam se plasirala bila sam presrećna! Toliko olakšanje sam osjetila shvativši da se sav uloženi trud isplatio i da su svi rezultati u prethodne dvije godine dovoljni za moj nastup na Igrama“, iskrena je Aleksandra, svojevremeno proglašena i najboljom sportistkinjom BiH, a koja je pored džudoa i sjajne sportske karijere, vremena našla i za studije Žurnalistike na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, u kome živi i gdje džudo trenira u sarajevskom „Niponu“ još od srednje škole.
Da bi se do Olimpijade stiglo, negdje je trebalo i početi. Sa radošću pamti prve sportske korake koje je napravila u Berkovićima zajedno sa tatom, nekadašnjim džudistom, i sestrama, od kojih je jedna, Anđela, takođe, uspješna džudistkinja. Bilo joj je sedam godina kada je prvi put stala na strunjaču i počela učiti pokrete i vještine sporta koga živi već skoro dvije decenije.
Aleksandra sa tatom – prvi džudo koraci
„Berkovići su malo mjesto u kome nije bilo previše ni izbora vezano za sport. Moj tata je 2004. godine otvorio svoj Džudo klub „Berkovići“ i poveo je mene i sestre na prve treninge, čisto malo da se igramo, da se bavimo nekim sportom. Meni se to odmah svidjelo i jedva sam čekala svaki naredni trening. Kada su krenula prva takmičenja u Herceg Novom, Trebinju, Podgorici krenule su i prve medalje i onda je to bilo ono što dodatno motiviše svako dijete, tako i mene. I u tim manjim uzrastima imala sam puno uspjeha tako da sam polako, korak po korak, preko republičkog, državnog, balkanskog, onda evropskog i svjetskog prvenstva došla do velikih rezultata i ovog ljeta i do Olimpijskih igara!“
DŽUDO JE MOJ POZIV
„Takmičenje koje mi je ostalo u veoma lijepom sjećanju je moje prvo veliko zvanično Evropsko džudo prvenstvo u Baru 2012. godine na kome sam napravila rezultat sa tek 14 godina. Tata i ja smo odlučili da idemo samo zato jer je blizu i da probamo da nastupimo, da vidimo kako stojim u odnosu na konkurenciju. Ušla sam u finale, koje sam vodila do deset sekundi pred kraj i malo mi je falilo da postanem prvakinja Evrope. Najljepše uspomene me vežu upravo za to takmičenje. Tada sam bila dijete, ali je to bio momenat u kome sam shvatila da bih u džudou mogla biti dobra, da je to moj poziv i da treba time da nastavim da se bavim.Tu su još Olimpijske igre za mlade u Kini 2014. kada sam, takođe osvojila srebro, isto jedan od većih rezultata, zatim srebro sa Svjetskog juniorskog prvenstva u Zagrebu 2017. i najsvježiji rezultat, koji je meni puno značio i koji me vjerovatno usmjerio ka Parizu, iz marta ove godine kada sam osvojila bronzanu medalju na Grand Prix turniru u Lincu, jednom od kriterijskih turnira za Olimpijske igre“.
Od te 2004. do danas mogli bismo reći da je sve ostalo istorija. Bogate su stranice koje je ova džudistkinja marljivo i dostajanstveno ispisala. Nama, kao posmatračima sa strane može djelovati da je teklo glatko, međutim samo Aleksandra zna koliko od sebe uvijek daje.
„Trebalo je puno truda i rada, mada mislim da bilo koju sferu ili profesiju kada čovjek odabere, ako hoće da bude najbolji ili uspješan mora proći sve te stepenice. Iskreno, meni nikada sve to nije zvučalo kao odricanje nego kao nešto što volim. Kada sam u osnovnoj školi birala da li ići na ekskurziju ili na Evropski kup u Poljsku, nisam to doživjela kao odricanje. Znala sam da će mi i u Poljskoj biti lijepo, da ću uživati i osvojiti medalju. Posmatram na taj način da sva, ako ih moram nazvati odricanja sa jedne strane, nadoknadim na drugoj radeći ono što volim i od čega ću na kraju, kad napravim neke uspjehe i rezultate, imati koristi“, jasna je Aleksandra, koja je, dodaje, zajedno sa trenerom Branislavom Crnogorcem uspjela ostvariti normu za Olimpijske igre.
Sa sestrom Anđelom, takođe uspješnom džudistkinjom
Na svom sportskom putu prošla je dosta toga, na sreću imala više uspona nego padova. Ipak, i onda kada bi se našla u situaciji koja ne djeluje obećavajuće, nikada nije odustajala. Upravo ju je takav pogled na život doveo tamo gdje je oduvijek željela biti.
„Veliku većinu svojih rezultata napravila sam još i prije Olimpijskih igara u Tokiju koje su bile moj cilj prije četiri godine. Međutim, imala sam jako puno povreda u tom periodu, onda je naišla pandemija koja je sve poremetila i nisam uspjela. To mi je bio najteži dio karijere, sveukupno kad sagledam, i života, kada sam imala dilemu šta dalje da radim. Znamo i u kakvoj državi živimo, koliko je sport neisplativ ako nisi u samom vrhu, tako da sam imala baš tešku situaciju i nisam znala na koju bih stranu. Velika podrška porodice i prijatelja doprinijela je tome da me ohrabre na još jedan olimpijski ciklus. Trenirala sam, dala sve od sebe kako bih pokušala da ostvarim svoj olimpijski san i u protekle dvije godine samo sam se fokusirala na kvalifikacije. Presrećna sam što sam uspjela, što nisam odustala, što se svaki napor isplatio!“
PORODICA JE SVE
„Tata je neko na koga se najviše ugledam i ko me je najviše gradio da budem to što jesam, koliko savjetima, ali mnogo više primjerima koje sam slijedila i na osnovu kojih sam znala čemu treba da težim u životu. Najviše mi je značila mamina i tatina bezuslovna podrška i povjerenje, posebno u tim škakljivim godinama srednje škole kada sam otišla od kuće. Svakog našeg dogovora sam se čvrsto držala – išla na treninge, u školu, učila, takmičila se. Nisam previše dala da mi se remeti fokus sa meni bitnih stvari. Veoma sam vezana za roditelje i sestre i to prvo veliko odvajanje u početku mi je bilo neobično i čudno, ali sam se prilagodila. U Sarajevu živim sa mlađom sestrom, takođe odličnom džudistkinjom, jedna drugoj smo velika podrška i oslonac. Kad god imamo vremena odemo u Berkoviće. Jedva čekam da dođem kući i provedem vrijeme sa roditeljima, rodbinom, poznanicima, da odem u selo gdje smo rođene, da se družimo, tu punim baterije. Porodica je apsolutno sve! Da nisam imala takve roditelje sigurno ne bih sve ovo ostvarila. Nikada mi ništa nije bilo zabranjeno, nikada me nisu sputavali, na pravi način su me uputili, bili bezuslovna podrška i kada sam imala loše rezultate da me podrže a ne kritikuju, definitivno najbitnija stavka svakog čovjeka!“
Pored medalja i brojnih uzleta, džudo joj je donio i mnoge druge benefite. Putovanja i prijateljstva, upoznavanje drugih kultura, širenje vidika, što smatra najljepšom stranom sporta. Istovremeno, ovu drevnu japansku borilačku vještinu naziva i sportom bez konkurencije.
„Rodom sam iz malog mjesta, a obišla sam maltene cijeli svijet i upoznala toliko ljudi koji se bave istim sportom, imaju iste ciljeve i ambicije, napredovala, učila, zaista mislim da sam doživjela najveći i najljepši sportski bonus! Važno je da djeca treniraju ono što vole, bez obzira na uspjehe. Ne samo da će biti fizički jača i spremnija, nego će im se razviti i druga strana ličnosti. Džudo bih svakome preporučila, i dječacima i djevojčicama. To je sport u kome se, naročito u početku najbolje razvijaju mišići i sve druge motoričke sposobnosti. Naučimo kako da padamo, potrebni su nam snaga i fleksibilnost da izvedemo određene tehnike, mentalna snaga i fokusiranost i mislim da sveobuhvatniji sport ne postoji. Pitanje je naravno da li će se dijete pronaći u svemu tome, ali džudo može donijeti samo dobrobiti“, savjetuje ova uspješna džudistkinja.
NOVINARSTVO LAKŠE OD DŽUDOA
„Kada nisam u džudou, okružim se meni bliskim ljudima, momkom, porodicom i poslije Igara definitivno ću uzeti vrijeme za sebe da se dobro odmorim, da zaboravim na sve napore i budem spremna za dalje jer se na jesen ponovo vraćam džudou. Još uvijek nisam u godinama gdje bih morala da se penzionišem, ali svakako trebam o svemu da razmislim. Imam život koji čeka da ga posložim vezano i za drugu profesiju, za stvaranje porodice i slično. Kao diplomirani novinar, oprobala sam se i u toj sferi i radila jedno vrijeme na BHRTu. Mnogo mi se svidjelo, moram priznati, novinarstvo je mnogo lakše, sa džudom se ništa ne može porediti!“
U susret možda i najbitnijem takmičenju u karijeri, pred Aleksandrom je mjesec dana opsežnih priprema. Nakon trening kampa u Zrenjaninu, slijedi put u Španiju, a potom u Sarajevo pa na završne pripreme u Sloveniju i onda u Pariz.
Njena priča potvrda je teze da bez ljubavi u bilo čemu što radimo nema rezultata. Shvativši veoma rano u kom pravcu treba usmjeriti vlastiti potencijal, kada kao srednjoškolka iz Džudo kluba „Berkovići“ prelazi u trebinjski „Leotar“ pa u sarajevski „Nipon“, iz male u sredinu velegrada, izvan sigurnosti porodičnog okruženja, sa sobom ponijevši snove, roditeljske savjete, bezuslovno povjerenje i podršku, ostala je dosljedna sebi, onoj sedmogodišnjoj djevojčici koja se džudou na prvu srcem predala. Želimo joj sreću i da cijelim bićem živi svoj olimpijski san!
Glas Trebinja/Maja Begenišić