Izvor: ISTOK
Ovo je tužna priča života naših. Sramota. Sramota svih nas, ali najviše onih moćnih, onih koji odlučuju. Moćnih kojima smo moć mi dali. Pozajmili tačnije, ali čini se da su oni to zaboravili i srodili se sa moći, kao da im je urođena.
Mladen Šubara, je bio heroj. Heroj Čajniča, heroj Republike Srpske. Krvario je mnogo, krvario je puno. Nije o tome pričao na konferencijima za novinare. Nije to naplatio i unovčio. Bio je borac VRS. Tri puta ranjavan. Odlikovan. Preživio nemoguće. Zasnovao porodicu. Napustio nas je prije godinu i po dana. Sva ta silna ranjavanja uzela su danak.
Iza njega su ostala žena i dva sina, dva sjajna dječaka.
Svi su bili tužni toga dana kada je Mlađo Šubi otišao. Svima su bila puna usta velikih obećanja. Niko ga neće zaboraviti. Nikada. Ni njega ni njegovu porodicu, njegova dva sina, njegove dike. Obećanja, obećanja. Tako ih je lako dati. Još lakše zaboraviti.
Godina dana je prošla, a porodica našeg heroja odlazi iz Čajniča.
Tiho, gotovo neprimjetno.
Zašto? Jer nemaju drugog izbora. Ljudi imaju potrebu da jedu, da prežive, a porodica Šubara to više u Čajniču ne može.
Supruga Slađa radi u firmu u kojoj je plata raritet. Više je uspomena nego redovna pojava. Pet mjeseci bez plate, sa dvoje djece u školi, u pubertetu, u razvoju, nije lako. Obećanja su data. Biće posla. Nije bilo. Pisala je Slađa Opštini Čajniče, pisala je Vladi Republike Srpske, našem premijeru, našoj Predsjednici. Odgovor je tišina. Mukla i podmukla. Tišina koja govori više od obećanja. Tišina koja boli. Tišina koja je poruka. Loša poruka.
“Ostala bih za platu čistačice od 500 maraka. Ali kažu čak da se guram preko reda. Ne mogu više da čekam. Pisala sam Načelniku, pisala sam Boračkoj, pisala sam Viškoviću, pisala sam Cvijanovićki. I niko mi ništa nije odgovorio. Mlada sam još i sposobna, mogu zaraditi. Neću da čekam milostinju i uzimam hranu po prodavnicama na veresiju.”, objašnjava nam Slađa razloge odlaska.
A Vuk i Vasilije? Rekli smo da su sjajni dječaci. Čak i da im otac nije Mladen, zaslužili su da se ovaj grad, naše Čajniče bori za njih. Da ostanu. Talentovani sportisti, košarkaši. Gubimo dva bisera. Dva dječaka manje na treninzima koji su sve rjeđi, jer nema djece da treniraju. Dva učenika manje u naše poluprazne škole. Čajniče, grade, umireš jesu li ti to rekli? Shvataš li to? Hoćeš mirno čekati smrt, ili ćeš nešto uraditi?
Šubi izvini što smo lagali. Ali ne ljutiš se ti sigurno, jer vjerovatno nisi ni povjerovao u te velike riječi davno izrečene. Zaslužio si bolje, tvoja djeca su zaslužila, ali u borbi moći i vlasti, nema mjesta za mrtve heroje, talentovanu djecu i samohrane majke.
Čast je čast, ali vlast je vlast.
Na ispitu časti svi smo pali. Neki više neki manje.
Tužan je ovo dan. Bliži se 14. 2. Dan odbrane Čajniča. Jedan od onih koji ga je branio i odbranio bio i Mladen. Pitate se za koga ga je odbranio, kada njegovi nasljednici upravo zauvijek napuštaju ovo mjesto u sred šume. Neobično, divno, i svakim dan sve tiše i tiše. I tiše. 1993. smo vjerovali u pobjedu života i bolje sutra. Boljeg sutra nema. A i život napušta naš mali grad.
Zbogom Vuče i Vasilije. Puno sreće u bijelom svijetu. Ne nosite gorčinu sa sobom. Pamtite Čajniče po drugovima, srećnim uspomena i ljudima koje volite. Pamtite ga kakvo je moglo biti. Nek vas Bog čuva i nek vam da snagu da zajedno sa svojom majkom nađete život kakav zaslužujete.
Izvor: ISTOK
