Vojničko srce u bijelom mantilu, bukvalno, neustrašiv na prvoj liniji borbe bio je i u ratnim devedesetim, kada je spasavao ljudske živote.
Bili su to najgori dani za Srbiju, najveća kriza od ratnih godina virus korona, još nepoznat i mističan, harao je Srbijom u punoj snazi. Ljekari su bili pravi heroji borbe protiv ove pošasti, na prvim linijama. I mnogi su stradali. Jedno ime posebno je odjeknulo u javnosti – doktor Miodrag Lazić.
Vojničko srce u bijelom mantilu, bukvalno, neustrašiv na prvoj liniji borbe bio je i u ratnim devedesetim, kada je spasavao ljudske živote. Iako je bio u rizičnoj grupi, iako je mogao da sjedi kod kuće, da gleda poklone koje je dobio od onih kojima je spasao živote, da piše memoare i nosi se kao penzinoisani heroj, Lazić se dao u novu bitku i – u njoj dao svoj život.
Preminuo je u Nišu 14. aprila, u gradu kojem je ostavio mnogo – veliko zalaganje za izgradnju novog Urgentnog centra, po najboljim svjetskim standardima, urodilo je plodom. Bio je ponosni direktor ove ustanove od životnog značaja za sve Nišlije, prenosi Telegraf.
Grad Niš je odao počast i zahvalnost preminulom hirurgu Miodragu Laziću, pa je sinoć od 20 sati na Hramu Svetog cara Konstanina i carice Jelene bila projektovana srpska zastava i lik ovog čuvenog ljekara, dok je odzvanjala melodija kompozicije “Marš na Drinu” – pesma kojom poželio da bude ispraćen direktor niškog Urgentnog centra.
A mogao je odavno da skine bijeli mantil, obuče neko fino odjelo, i hvali se svojim djelima. Ali, to nije bio njegov duh. Ostao je ljekar i borac do kraja. Kada je buknula korona, rekao je da, ako ga to zlo uhvati, sumnja da će preživjeti. Crne slutnje su se obistinile. Posljednja želja bila mu je da ga sahrane uz pjesmu Marš na Dirnu.
A kakav je on heroj bio? Pitajte bilo koga preko Drine, u Republici Srpskoj. Niko ga nije zaboravio. Dr Miodrag Lazić za njih je ikona rata, humanosti, hrabrosti, čovjek koji je pod petrolejskom lampom spasavao živote mladih boraca, ozbiljno ranjenih u najtežim borbama.
O herojstvu je pričao, ali kada bi ga neko pitao – napisao je čuveni ratni dnevnik, a Radio-televizija Republike Srpske o njemu je snimila dokumentarni film. Iako je rođen u Zemunu, a živio i umro u Nišu, važan dio karijere vezan je za ratište u BiH.
I to mnogi u Srbiji nisu znali. Mnogi su se postidjeli. Ali, odali su mu počast kakvu je zaslužio. Ne samo da je Marš na Drini stezao srca njegovih najbližih, njegovih kolega i prijatelja koji su ga uz taj ritam sahranjivali, već se ova melodija orila i u celom gradu.
Širom Srbije i Srpske počeli su da niču murali sa njegovim likom, a nizale su se i peticije da Klinički centar Niša, ulice i trgovi ponesu njegovo ime.