„Kod Darka u salon, onaj na pijaci, u kome i dan danas radi, dolazio sam svakog dana oko 16 časova. Predano sam učio zanat, a Darko, koji me i dan danas zove Mali, kaže mi jednog popodneva da pričuvam salon jer on i koleginica mu Draženka odoše pod platane popiti kafu. – Maši nam ako ko uđe i eto nas! Tada nije bilo mobilnih telefona, a ne prođe ni pet minuta pošto su oni otišli, a uđe čovjek i traži brijanje. Inače, kad bi Darko vidio tog čovjeka, mrak mu je padao na oči jer je tvrdio da ima najjaču bradu u Trebinju. Kaže taj čovjek meni – Đe ti je majstor? Kažem ja da je otišao na kafu, a on uzvrati – Znaš li ti brijati? Ja kao iz topa odgovorih – Kako ne znam?! A u sebi mislim dozvaću ih dok ga nasapunjam. Sapunjam ja njega, sapunjam, a drugom rukom mašem, ne vide ni Darko ni Draženka niti dolaze i više nemam kamo kud nego britvu u ruke i udri po njemu. Brijem ja njega, brijem, ma više od pola sata žuljam po njemu, kad eto ti njih preko pijace. Kad je Darko promolio u salon i ugledao čovjeka, mala mu je snaga došla, a ja skoro pa završio. Malo sam preskočio, ali ga nisam posjekao. Sve u svemu nije loše. Ustaje čovjek i i pita koliko da plati, a Darko će – A šta da platiš junače, jedva si živ ost’o?! Izvini, molim te. Mali se zanio! Kad je čovjek izašao kaže meni Darko – Mali, jesi li ti normalan? Da je došao predsjednik države ti bi rekao da znaš, a pojma nemaš!?“
Orio se smijeh frizersko – brijačkim salonom na vrh Bilećke ulice dok se Vladan Ninković prisjećao samo jedne od bezbroj anegdota sa početka svoje karijere. A kad je tačno počeo da uči frizerski i brijački zanat ni sam ne zna. Kao dječak oduševljeno je dolazio, prvo u salon svog djeda, pokojnog Rada Jeremića, uglednog trebinjskog brica, a zatim i majke Mirjane. I dok mu, svakodnevno, brojni Trebinjci prepuštaju glavu i grlo u ruke, kaže da je pravi majstor od makaza i britve zapravo bio njegov đed, koji je ovaj zanat izučio u Sarajevu 1946. godine.
„Đed Rade Jeremić, otac moje majke Mirjane, zaposlio se kao brico u tadašnjoj Zadruzi 1948. godine. Radio je u salonu, koji je bio na mjestu današnjeg M:tel-a na Glavnoj ulici, a u salonu su, vjerovali ili ne, pričao je đed, radila 24 majstora i uvijek su imali pune ruke posla. Uglavnom, đed je imao 54 godine radnog staža kad je završio karijeru. Zvanično je otišao u penziju 1988. godine, ali je nastavio da radi s mojom majkom. I majka je radila u tom državnom salonu, jer je pored muškog bio i ženski frizerski salon, a onda je mama otvorila privatni salon 1990. godine. To je bio žuti kiosk, na Glavnoj ulici, preko puta nekadašnje Privredne banke. Tu je bilo i moje prvo radno mjesto“, započinje naš razgovor o porodičnoj tradiciji šišanja i brijanja, dugoj više od pola vijeka, Vladan Ninković koji od 2016. godine gazduje svojim salonom.
„Đed Rade je bio strog i pravedan. Đed me je učio kodeksu ponašanja jednog brica. Sve se odvijalo po strogim pravilima. Dlaka nije smjela pasti na pod, odmah se moralo pomesti. Alat se stalno i detaljno čistio, kao i radnja. I u pogledu oblačenja đed je imao jasan stav da se u radnji mora znati ko je mušterija, ko majstor, ko šegrt… bijeli mantil si morao donijeti, inače možeš ići kući. Nosio je pantalone na peglu, kravatu i šešir te je teško prihvatao činjenicu da su nama modernije farmerice od tih pantalona?! Đed nikad na posao nije došao pravo od kuće. Uvijek bi prvo svratio na čašicu rakije u kafanu, a i ja to danas isto radim. Samo što ja pijem kafu, a đed je kafu pio sa ženom, a rakijicu u kafani. Znači i to sam usvojio od njega, a Darko, koga sam pomenuo na početku razgovora, je moj brat od ujaka i zapravo me on naučio ovom zanatu. Bio je mlađi, opušteniji i više sam volio da idem kod njega da učim zanat. Generacijski smo bili bliži, a đed je već bio u godinama. Tako da meni Darko i dan danas kaže – Mali ništa ti nisi osjetio kakav je đed bio tiranin dok je bio mlađi! Darko je počeo 10 godina prije mene raditi s đedom. Naravno, sva ta disciplina je bila za naše dobro“, shvata to danas ovaj istinski ljubitelj svog zanata i priznaje da je mnogo brže naučio da brije nego da šiša.
Rade Jeremić je dolazio u salon i radio bukvalno do zadnjeg trena, odnosno do moždanog udara od koga je preminuo 2004. godine. Frizerskom i brijačkom zanatu je podučio sina i kćer, ali se sin otisnuo u druge vode. Kćer Mirjana je nastavila tradiciju, a onda i dva unuka – Darko Jeremić i Vladan Ninković.
Od Vladana saznajemo da je počeo samostalno da radi u maminom salonu, kultnom žutom kiosku na Glavnoj ulici, tako što je pokrenuo drugu smjenu.
„Od tada do danas nikad radnju nisam zatvorio ni minut ranije iako se dešavalo da danima nikoga ne ošišam. Dugo godina je ta radnja radila samo prvu smjenu pa dok su se ljudi navikli, a i ja sam bio dječak. Dok su stekli povjerenje. Sjećam se jednog popodneva. Zima, prolom oblaka, nigdje nikoga, čitam novine, tada su se čitale novine u salonu, imali smo fiksni telefon i mama zove i pita – Ima li posla? Kažem ja da nema, a ona kaže – Zatvaraj! Dolazi kući! Vidiš kakvo je nevrijeme?! Nju strah. Znam ja. Mlad sam, a noć ide, svakakvih ljudi je bilo. Ja je samo pitam – jesi li zato zvala? I čekam kraj radnog vremena. I sad kad sam svoj gazda i dalje se isto ponašam. U poslu sam nevjerovatno disciplinovan. Sve je to taj đedov nauk iz djetinjstva. Hiljadu puta kažem – Znam da ošišam kako znam, nekome odgovara – nekome ne, nekom se sviđa moj način rada – nekom ne, ali radno vrijeme i higijena u radnji su nešto što moram poštovati!“, ističe ovaj mladi čovjek, koji za nepunih 40 godina života već ima 23 godine radnog staža.
Svjestan je Vladan činjenice da je danas mnogo popularnije biti frizer nego brico. Jer, po sopstvenom priznanju, otkad je Vilkinson ‘izbacio’ žilete, mušterija za brijanje je sve manje. Međutim, on lično voli da brije, a ne želi ni da prekine porodičnu tradiciju.
„Poseban soj ljudi dolazi na brijanje. Oni mi kažu da je osjećaj fantastičan, a ja, vjerujte, sam uređujem svoju bradu i nikad nisam otišao kod nekog brica. Imam jednu garnituru Trebinjaca koji redovno dolaze na brijanje. Mahom su stariji u pitanju i sad već izumiru, ali je u posljednje vrijeme kod mladih Trebinjaca započeo trend nošenja brade i brkova pa više dolaze na sređivanje i štucovanje“, upoređuje brico Trebinjce nekad i sad dok mušteriju priprema za brijanje.
Utrljavanje kreme prije brijanja, vruć peškir preko lica par minuta, nanošenje sapuna za brijanje okruglom četkom pa britva, ali ne ona starinska koja se oštrila na kožu već nova, moderna sa pola žileta, ali starinskog dizajna.
„Dobro nasapunjano je pola obrijano! To je đed govorio, a ja samo potvrđujem njegove riječi. Znači, najbitnije je napraviti dobru pjenu i dobro nasapunjati, a onda sve ide lako!“, ističe pravi nasljednik đeda Rada (koji inače tvrdi da je još uvijek njegov učitelj i rođak Darko Jeremić bolji frizer) i dok gleda u crno-bijele fotografije đeda, njegovih kolega i zadružnog salona, kaže nam da bi volio da i njegov sin nastavi porodičnu tradiciju. Neće ga tjerati, ali se nada da će, iako je tek devetogodišnjak, vrlo brzo osjetiti atmosferu salona, a onda britvu u ruke i sam svoj gazda.
Drveni konjić
„Đed je imao malu stolicu sa metalnom glavom konja za šišanje djece, koja je ostala kod Darka. Kad sam otvorio sopstveni salon, otišao sam kod Darka, odšarafio tu metalnu glavu i odnio je Borbenu Vukanoviću. Borben mi je napravio repliku, ali od drveta. Tako da i ja imam uspomenu na đeda, a da vam ne pričam koliko je oduševljenje dječaka kad ga ugledaju“.
Rad nedjeljom
Nedjeljom, kad nije radio u Zadruzi, Rade Jeremić obilazio je trebinjska sela biciklom i potpuno besplatno šišao i brijao stare, onemoćale i bolesne. Nisu mu to zaboravili Trebinjci, koji su nam to ispričali čim smo kročili u Vladanov salon. Za tu đedovu naviku ni Vladan nije znao, a majstor svog zanata, Rade Jeremić je očigledno bio skroman čovjek.
Internet aplikacija za naručivanje
„U ovom teškom vremenu pandemije većina nas frizera je instalirala aplikaciju preko koje se mušterije naručuju, kako se ne bi stvarala gužva. Te epidemiološke mjere najviše poštuju stariji, ali sa internetom ne druguju. Zato me zovu na telefon i stalno imamo neke anegdote. Jedan stariji gospodin mi se juče nije pojavio u dogovoreno vrijeme. Zove me jutros i kaže – Nisam došao jer mi fićo nije upalio. Mogu li doći danas? I onda ja kažem – Je li jutros upalio! On kaže – Jeste! A ja dodam – Kreni!“, vedar, nasmijan i očigledno duhovit priča nam Ninković te dodaje da mu je posebna čast što za mušteriju ima đedovog radnog kolegu, koji je 1929. godište.
Jelena Danilović/Glas Trebinja
