Osvajanje zlata na svjetskom takmičenju matematičara u Kini potvrda je truda, rada i zalaganja tokom svih ovih godina koje sam proveo učeći i baveći se matematikom.
Rekao je to u intervjuu za “Glas Srpske” učenik trebinjske Gimnazije “Jovan Dučić” Vuk Janković, koji je na nedavno održanoj Međunarodnoj matematičkoj olimpijadi u Kini, predstavljajući BiH, osvojio tri zlatne medalje.
– Svjestan sam da je to istorijski rezultat i da daje dodatni kontekst ovom uspjehu, ali se nekako ne fokusiram previše na tu činjenicu. Više razmišljam o tome kao o ishodu dugogodišnjeg rada i svega što je prethodilo tome – rekao je ovaj mladi matematičar koji je ispisao istoriju kao prvi učenik iz BiH sa tri osvojena zlata na prestižnom takmičenju koje okuplja najbolje mlade umove sa svih kontinenata.
Samo nekoliko sedmica ranije osvojio je bronzanu medalju na Međunarodnoj olimpijadi iz fizike u Kolumbiji, dok je prethodno na Balkanskoj matematičkoj olimpijadi u Grčkoj stigao do zlata sa maksimalnim brojem bodova.
Njegov put do najvišeg odličja počeo je još u osnovnoj školi, kroz dodatnu nastavu i prva interesovanja za matematiku koja su vremenom prerasla u ozbiljan rad i učešće na brojnim takmičenjima. Iza svakog rezultata, kako kaže, stoje godine učenja, samostalnog rada, ali i podrška nastavnika, mentora i porodice. Za naš list govorio je o pripremama koje su prethodile velikom uspjehu, iskustvu u Šangaju, ljubavi prema matematici, kao i o planovima za budućnost.
GLAS: Nakon velikog uspjeha na Međunarodnoj matematičkoj olimpijadi kakvi su utisci i šta za tebe predstavlja osvajanje zlatne medalje?
JANKOVIĆ: Zadovoljan sam svojom cjelokupnom izvedbom i rezultatom. Ne mislim tu samo na pripreme za olimpijadu, već generalno na sve godine koje sam proveo istražujući matematiku i pokušavajući da zađem u neke dublje oblasti. To nije samo rezultat mog rada, već i rada i podrške svih ljudi koji su bili uz mene i pomagali mi na tom putu.
GLAS: Ovakav uspjeh zahtijevao je kontinuiranu posvećenost. Kako su izgledale pripreme za tako veliko takmičenje i postoji li neka posebna rutina?
JANKOVIĆ: Rekao bih da iza svega stoje barem četiri godine svakodnevnog rada. Pred samo takmičenje definitivno povećam intenzitet vježbanja. Sedmicu, dvije ili tri prije važnog takmičenja obično zagrizem još više, ali dan pred takmičenje ne volim ništa da radim. Mislim da je važno doći odmoran i u optimalnom psihičkom stanju za rješavanje zadataka. Taj dan koristim za odmor i pripremu za ono što slijedi.
GLAS: Kada se pojavilo prvo interesovanje za matematiku i šta je najviše uticalo na razvijanje te ljubavi?
JANKOVIĆ: Matematika mi je bila omiljeni predmet još od drugog razreda osnovne škole. Tokom razredne nastave išao sam i na kurseve mentalne aritmetike, ali rekao bih da me matematika, osim samog računanja, počela ozbiljnije zanimati kada sam došao u šesti razred. Tada sam kod svoje nastavnice počeo redovno da idem na dodatnu nastavu. Tu sam prvi put imao priliku da upoznam matematiku koja nije samo računanje, već mnogo više, logičko razmišljanje, rješavanje problema i istraživanje zanimljivih struktura koje proizilaze iz brojeva i matematičkih modela. Mislim da je upravo način, na koji je moja nastavnica probudila tu radoznalost u meni, bio presudan trenutak.
GLAS: Postoji li neka oblast koja ti je posebno zanimljiva ili neka koja ti se manje sviđa?
JANKOVIĆ: Nemam neku oblast koju bih izdvojio kao manje omiljenu, ali kada je riječ o takmičarskoj matematici, posebno volim teoriju brojeva.
GLAS: Šta je, prema tvom mišljenju, najvažnije za uspjeh u matematici, talenat, rad ili nešto treće?
JANKOVIĆ: Rekao bih da su trud i rad vjerovatno važniji od talenta, a prije svega disciplinovan i sistematičan rad.
GLAS: Kako je izgledalo samo takmičenje u Šangaju i šta je na olimpijadi bio najveći izazov?
JANKOVIĆ: Format Međunarodne matematičke olimpijade je isti svake godine, dva dana takmičenja, po četiri i po sata i tri zadatka dnevno. Najizazovniji su definitivno bili treći i šesti zadatak, koje nisam uspio do kraja riješiti. To je ipak bilo donekle očekivano, jer su oni smišljeni da budu najteži zadaci cijelog takmičenja i veoma je rijetko da ih neko u potpunosti uradi.
GLAS: Kakva su bila očekivanja pred odlazak na olimpijadu i da li si razmišljao o mogućnosti osvajanja zlatne medalje?
JANKOVIĆ: Ne bih rekao da sam otišao sa velikim očekivanjima, ali jesam sa nadom. Ovo mi nije bila prva međunarodna olimpijada, a nadam se da neće biti ni posljednja. Već dva puta na ovom takmičenju osvojio sam prvu nagradu, odnosno zlatnu medalju, tako da sam se nadao da rezultat može biti sličan, ali nisam unaprijed očekivao da će se to zaista desiti.
GLAS: Koliko ste vremena proveli u Šangaju i da li ste imali priliku da upoznate kinesku kulturu?
JANKOVIĆ: Tamo smo bili osam dana, od 13. do 21. jula. Imao sam priliku da upoznam dio kineske kulture. Ovo mi nije bio prvi put u Kini, prethodne dvije godine sam išao na pripremne kampove koje su organizovali za Međunarodnu matematičku olimpijadu u Pekingu. Međutim, ovo mi je bio prvi boravak u Šangaju. Grad je ogroman, ima oko 25 miliona stanovnika, tako da ni za mnogo duži period ne bih mogao potpuno upoznati sve što nudi. Ipak, imali smo priliku da dođemo u dodir sa kineskom kulturom i da upoznamo grad.
GLAS: Šta je na tebe ostavilo najveći utisak u Kini, osim samog osvajanja medalje?
JANKOVIĆ: Rekao bih da je sam Šangaj vjerovatno najbolji odgovor. Posebno mi se dopao kampus u kojem smo bili. Riječ je o srednjoškolskom kampusu, a ne univerzitetskom. Kina na specifičan način bira lokacije, izbjegava se davanje prednosti jednom univerzitetu u odnosu na drugi. Kampus je bio fantastično opremljen, imala laboratorije, sportske komplekse, ogromne prostore, odlične učionice i amfiteatre. Iskreno, mislim da su bolje opremljeni za različite aktivnosti od većine univerziteta u našem regionu.
GLAS: Kakva je bila atmosfera među učesnicima, više takmičarska ili prijateljska?
JANKOVIĆ: I jedno i drugo. Mnoge takmičare sam već poznavao, posebno iz BiH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske, jer je to generalno veoma povezano, a stekao sam i neka nova poznanstva. Tokom prva dva ili tri dana svi su bili maksimalno fokusirani na samo takmičenje i pripreme. Nakon toga atmosfera je bila opuštenija, jer se takmičenje završilo i svi su čekali rezultate.
GLAS: Da li je bilo mnogo odricanja tokom svih ovih godina rada?
JANKOVIĆ: Naravno da jeste. S obzirom na to da mi je matematika posljednjih godina najveće interesovanje, njoj sam se posvećivao mnogo više nego drugim stvarima kada imam slobodno vrijeme. Ipak, to mi nikada nije teško padalo jer sam radio ono što volim i u granicama koje su meni odgovarale.
GLAS: Kako provodiš slobodno vrijeme? Imaš li neke hobije?
JANKOVIĆ: Volim da gledam filmove, a ponekad i da čitam, iako više vremena provodim čitajući matematiku nego fikciju ili filozofiju. Volim da igram i pratim tenis i stoni tenis. Takođe, u posljednje vrijeme se bavim organizacijom različitih matematičkih aktivnosti, kampova, konferencija i susreta. Ove godine organizujemo i jedan kamp matematike u Trebinju za koji se nadamo da će postati redovan i veći događaj.
GLAS: Postoji li neko filmsko ili književno ostvarenje koje ti je posebno ostalo u sjećanju i koje bi izdvojio kao preporuku drugima?
JANKOVIĆ: Volim reditelja Stenlija Kjubrika, a posebno bih izdvojio film “2001: Odiseja u svemiru”. Takođe, volim Krištofa Kišlovskog i njegovu trilogiju “Tri boje”, posebno film “Crveno”. Dodao bih i film “Amadeus” Miloša Formana kao jedan od svojih favorita.
GLAS: Kada bi trebalo ukratko da predstaviš sebe nekome ko te prvi put upoznaje, šta bi izdvojio kao nešto što te najbolje opisuje?
JANKOVIĆ: Rekao bih mu da volim matematiku i da imam relativno dobro pamćenje. Za ostalo nisam previše siguran.
GLAS: Kuda vodi dalji put nakon srednje škole i da li je matematika oblast u kojoj planiraš da nastaviš školovanje i profesionalni razvoj?
JANKOVIĆ: Planiram svakako da nastavim školovanje u oblasti matematike, jer bih volio da se time bavim i u budućnosti. Još nisam odredio konkretnu oblast niti mjesto studiranja, ali ću aplicirati na više mjesta i na osnovu mogućnosti koje se budu otvorile donijeti odluku o daljem putu.
GLAS: Da li ti je želja da ostaneš u Republici Srpskoj ili su ipak planovi vezani za studije u inostranstvu?
JANKOVIĆ: Više razmišljam da studiram u inostranstvu, ali bih se u nekom trenutku sigurno volio vratiti kući, konkretno u Trebinje. Mislim da su u inostranstvu bolje prilike i da je zajednica mnogo razvijenija. Za oblast kojom želim da se bavim postoje mnogo veće mogućnosti, kako u akademskoj, tako i u poslovnoj sferi.
PODRŠKA
GLAS: Koliko su porodica, profesori i mentori uticali na put do tvog uspjeha i koliko je njihova podrška bila značajna tokom priprema?
JANKOVIĆ: Definitivno su imali važnu ulogu. Posljednjih nekoliko godina sam se uglavnom sam pripremao, ali profesori su uvijek bili tu kao podrška i neko ko me bodri. Posebno bih izdvojio profesoricu matematike, kao i profesore fizike. Podrška porodice mi je najvažniji faktor u svemu ovome i iznad svega.
