Region

“Nosio je dugu kosu i slušao Azru” Drugovi se prisjetili patrijarha Porfirija iz mladih dana, imaju samo riječi hvale

  • 16
  •  
  •  
  •  
  •   

Naš Prle je bio odličan učenik, ali i dobar sportista, posebno stonoteniser. Nosio je malo dužu kosu, slušao rokenrol i gotovo sve djevojke bile su zaljubljene u njega. Uvijek je bio odmjeren, lijepo vaspitan, veliki prijatelj koji je svima želio da pomogne.

Ovako Prvoslava Perića, sadašnjeg srpskog patrijarha Porfirija, opisuju njegovi najbolji drugovi iz detinjstva i rane mladosti, koji su sa njim zajedno odrastali u banatskom selu Čurug i provodili đačke dane u školi “Đura Jakšić”, a prenosi Informer.

Jedan od njih, Dušan Delić umjetnik iz Čikaga, prisjeća se dana iz djetinjstva, kada su on i Prvoslav bili nerazdvojni. Svi su ih, kako kaže, znali kao Prleta i Duleta.

– Prvoslav i ja smo živeli u Čurugu, u Ulici Đure Jakšića. Počeli smo da se družimo kada smo krenuli u osnovnu školu i kada su nas stavili u istu klupu. Otad smo nerazdvojni prijatelji iako živimo na dva kontinenta, udaljeni hiljadama kilometara. Čim smo se malo zamomčili, pred kraj osnovne škole, počeli smo da izlazimo na korzo, koji je u to doba bio centar društvenog života. To je glavno šetalište u Čurugu i za sve mlade bilo je centar zabave. Duž korzoa nalazile su se diskoteke, gdje smo se okupljali da slušamo muziku. Bilo je tu i igranja, zabavljanja, ali i tuča. Međutim, nas dvojica nismo bili kavgadžije, već fini momci. Vjerovatno su zato djevojke voljele da budu u našem društvu i, da budem iskren, zabavljali smo se s najljepšim curama u Čurugu i u okolnim mjestima. Sve što smo imali djelili smo. I košulje, i pantalone, i cipele, i opasače. Imali smo zajedničku garderobu, pa se pred izlazak dogovorimo ko će šta da nosi. Nikada se nismo svađali – s osmijehom se prisjeća Delić.

– Mnogo smo voljeli rokenrol, volimo ga i dan-danas, a Prleta su kasnije prozvali i “rok vladika” zato što mu je ta vrsta muzike bliska i zato što se družio sa poznatim muzičarima. Nekima od njih je kasnije, kao duhovnik, pomogao da se izbave iz pakla droge i alkohola. Kao dečkići smo radili u polju, kopali kukuruz, repu, hmelj da bismo zaradili novac da odemo na more i na koncerte, ali i da kupimo ploče i farmerke, koje su tada bile naš znak raspoznavanja. Slušali smo Dženis Džoplin, Boba Dilana, Džetro Tal, a kasnije su došli ovi domaći, “Azra”, “Smak”, “Leb i sol” i ostali – priča Dušan.

Delić priznaje da se nije iznenadio kada mu je najbolji drugar rekao da je riješio da uzme monaški postrig i u potpunosti se povuče u duhovni život.

– Prvoslav i ja smo bili vjernici i do tada, ali ne na taj način. Čitali smo Dostojevskog, pričali o Bogu, smislu života. Prle se zainteresovao za vjeronauku, a mene je kao umjetničku dušu privlačilo ikonopisanje. Ispostavilo se kasnije da je to opredjelilo naše živote. Kod njega se sve ovo moglo naslutiti, s obzirom na to s kolikom je ozbiljnošću pristupio vjeri i potpuno joj se predao. Ja sam to očekivao od njega i kada mi je rekao da će otići u manastir Visoki Dečani kao iskušenik, nisam bio iznenađen. To je, jednostavno, bio njegov put. Kada je došlo vrijeme da se ženim, pozvao sam Prvoslava da mi bude kum, ali on nije mogao kao monah da kumuje u civilnom braku, pa smo našli srednje riješenje i za kuma sam uzeo njegovog rođenog brata Srđana – ispričao je Delić.

Ljubav i religija

Prvoslavljeva najbolja drugarica Svetlana Zorić otkrila nam je da je on oduvijek imao neki poseban mir i iako je živio kao svi mladi u to doba, vidjelo se da će otići drugim putem, prenosi Blic.

– Volio je i dobro igrao sve sportove, a pogotovo stoni tenis. Sjećam se kada Prle ode sa Duletom na stoni tenis, sve djevojčice otrče tamo i skupe se da ih gledaju. Oni su bili dva nerazdvojna druga i, prije svega, jako dobra momka. Prle je imao i jednu veliku ljubav Ljiljanu, ali su im se putevi razišli. Sjećam se njihovog plesa kada je došao na obilježavanje jubilarne godišnjice mature. Šta drugo da kažem za njega nego da je bio jedinstven, vaspitan, prepametan i sjajan čovjek i drug. Zbog problema sa kičmom većinu trećeg i četvrtog razreda proveo je u bolnici na operacijama i opet je završio kao “vukovac”. Prle je živio normalnim životom, ali je uvijek imao nešto u sebi, što ga je na kraju odvelo na ovaj put. On je zaista uspio i svi smo na njega ponosni. Naš Prle, naš patrijarh – emotivno nam je ispričala Svetlana.


  • 16
  •  
  •  
  •  
  •   

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više