Za Rogića nema ništa sporno u tome što je neko glasao za čitave porodice, a jednom kandidatu samo na jednom biračkom mjestu dodato 474 glasa
Odluka Centralne izborne komisije BiH o poništenju rezultata izbora za predsjednika RS na 136 biračkih mjesta u 17 gradova, u potpunosti je ogolila sramotne stavove naspram Izbornog zakona BiH člana CIK-a Vlade Rogića.
Rogić je uz Irenu Hadžiabdić od sedam članova CIK-a bio među dvoje koji su bili protiv poništenja izbora. Međutim, obrazloženja zbog kojih su Rogić i Hadžiabdić bili protiv odluke CIK-a se umnogome razlikuju.
Iako je njihovo glasanje protiv poništenja izbora u “kompletu” poslužilo kao svojevrsni dodatni adut Miloradu Dodiku da to što CIK nije bio jednoglasan pri odluci o poništenju navodno dokazuje “iznuđenu i nezakonitu” odluku CIK-a, ta dva glasa protiv ni sa čim ne mogu osporiti neviđenu i dokazanu krađu na izborima u RS, a koju Hadžiabdić nije ni osporavala.
Posebno zabrinjava, i bez ikakvog pretjerivanja može se reći, sramotno je ponašanje člana Centralne izborne komisije Vlade Rogića.
Radi se o osobi koja bi, po samoj prirodi funkcije koju obavlja, morala biti jedan od najčvršćih stubova zaštite izbornog procesa, zakonitosti i prava građana da njihov glas bude pravilno evidentiran i prebrojan.
Skoro 2.200 osoba glasalo bez ijednog važećeg dokumenta
Međutim, Rogić je pri svakom pokušaju da se utvrdi istina o sumnjama u malverzacije na izborima u RS proteklih mjesec dana relativizirao teška kršenja Izbornog zakona i praktično sugerisao da CIK ne bi trebao reagovati ni onda kada su dokazi o krađi očigledni.
Za Rogića nema razloga za poništenje izbora na biračkim mjestima na kojima je bilo slučajeva da je jednom kandidatu dodato 474 glasa, a drugom oduzeto 257 glasova.
Za Rogića nema ništa sporno u tome što je skoro 2.200 osoba glasalo bez ijednog važećeg dokumenta, iako je to nedopusteno prema Izbornom zakonu BiH.
Za Rogića je prihvatljivo što se neko potpisivao istim rukopisom za čitave porodice i umjesto njih glasao.
Rogić je čak otvoreno doveo u pitanje grafološko vještačenje, kao da se radi o nečijem mišljenju iz kafane, a ne o stručno utemeljenom nalazu koji je potvrdio masovno krivotvorenje potpisa birača.
Rogić je nalaz vještaka pokušao svesti samo na slučajeve gdje je utvrđeno da potpisi na izvodu iz centralnog biračkog spiska i onom na identifikacionom dokumentu nisu isti, pa je to pokušao osporiti kontra pitanjem „koliko nas se isto potpiše” na svakom dokumentu.
Na ovaj način Rogić, kao član CIK-a, ne potkopava samo konkretan postupak, nego direktno urušava povjerenje u institucionalne mehanizme koji postoje upravo zato da bi se izborna krađa dokazivala i sankcionisala.
Još je poraznije što Rogić, umjesto da insistira na potpunom rasvjetljavanju činjenica, napada medije i nazivajući ih “takozvanom javnošću” i optužujući ih za pritisak na CIK, s čime zapravo poručuje da je problem u onima koji govore o krađi, a ne u onima koji su krađu počinili.
To predstavlja opasan narativ za svakog ko vjeruje da su slobodni i fer izbori temelj demokratskog društva.
Rogić, koji svoje sramne i nedopustive stavove pokušava opravdati time kako je CIK poništavajući izbore na 136 biračkih mjesta u 17 gradova navodno „targetirao” i te gradove i građane u njima, iako su ta mjesta identifikovana na osnovu dokaza i izvještaja kontrolora, u suštini zagovara logiku po kojoj institucija Komisije treba biti nijemi posmatrač izborne krađe, a ne njen korektiv, što je u direktnoj suprotnosti sa zakonom, svrhom i odgovornošću funkcije koju obavlja.
Dodatnu težinu ovoj sramoti daje činjenica da je Rogić svoj stav iznio telefonskim putem, po svemu sudeći iščitavši ga i ne sačekavši šta ostali članovi CIK-a imaju reći na njegove navode koje su argumentima osporili članovi Komisije Vanja Bjelica-Prutina i Željko Bakalar.
Nervoza zbog poništenja izbora na 136 biračkih mjesta
Ubrzo je Rogićev stav i njegovo obrazloženje postalo gotovo identičan politički pamflet koji je Milorad Dodik koristio na press konferenciji, kritikujući odluku CIK-a.
Rogićeva nervoza zbog poništenja izbora na 136 biračkih mjesta dodatno je produbila dojam da on više brine o izbornom rezultatu jednog kandidata, u ovom slučaju SNSD-ovog, nego o zakonitosti izbornog procesa.
Zato je legitimno i nužno postaviti pitanje ne samo njegove profesionalne odgovornosti, nego i moralne podobnosti da uopšte obavlja funkciju koja bi morala biti iznad svake sumnje i političke lojalnosti.
I ko će se upitati šta čovjek koji se ne zalaže za provedbu demokratskih i fer izbora, a Rogić je odbijajući potrebu za bilo kakvim kontrolama na izborima u RS pokazao da ga ne zanima što je na jednom biračkom mjestu pokradeno stotine glasova, uopšte radi u CIK-u ?
U tom kontekstu, nije pretjerivanje reći da je Vlado Rogić postao simbol svega onoga što građane odvraća od povjerenja u izborni proces. A, to su relativizacije krađe glasova, zamjene teza, napada na one koji upozoravaju na nepravilnosti i uporne tvrdnje da je problem u instituciji koja radi svoj posao, a ne u onima koji su izborni proces pretvorili u dokazano krivotvorenje potpisa i masovno dodavanje glasova.
Rogić ni sa čim nije dokazao svoje tvrdnje nego je pokazao da direktno podržava praksu nekažnjivosti i manipulacije.
Iako je sve članove CIK-a birao Predstavnički dom PSBiH i svi su uglavnom došli iz struktura i s funkcija koje su povezane s političkim imenivanjima u nijednom sazivu Komisije nijedan član nije otvorenije i bahatije od Rogića pokazao da iz dobro plaćene fotelje člana CIK- a više prati političke nego profesionalne standarde.
Jer Rogić, kao dugogodišnji kadar HDZBiH, u procesu provjera izbornih manipulacija na izborima u RS više je brinuo o interesima SNSD-a, koji je u političkom životu BiH odani partner njegovoj stranci, nego o tome da izborne krađe u RS budu otkrivene i sankcionisane.
