Prosječne plate u Republici Srpskoj su prvi put veće od 1.000 KM i taj statistički podatak nadležni koriste kao sinonim dobrog životnog standarda. Međutim, taj rast plata nije ni približno srezmjeran rastu troškova života.
Plata je porasla zahvaljujući tome što se Vlada odrekla dijela poreza na dohodak u korist povećanja plata radnicima. A plate su veće za 20 maraka. S druge strane, poskupili su svi proizvodi i usluge, iako statistika kaže da je inflacija minimalna.
Svakog najviše muči svakodnevan rast cijena hrane koji traje od kraja prošle godine.
– Uopšte ne postoje naznake kada će se zaustaviti rast cijena hrane. Mislim da to ima veze s prekinutim lancima isporuke snabdijevanja – kaže ministar poljoprivrede RS Boris Pašalić.
Građane posebno iritira to što nadležni ne pokazuju razumijevanje, a njihove izjave su nekada i nadrealne.
Tako je federalni premijer izjavio da se za isti iznos novca može kupiti 37 odsto manje ulja, u čemu on ne vidi nikakav problem jer je gorivo jefitinije.
Premijer Srpske je računao koliko dugo se može živjeti bez hrane i vode.
Dotle se narod snalazi kako zna i umije. Iako su primanja redovna, ona su dovoljna tek za preživljavanje i odlazak jednom godišnje na odmor.
Sve drugo je luksuz, uključujući i odlazak na kulturne manifestacije zbog čega smo, kako to „kulturnjaci“ često kažu, sve siromašniji duhom.
Nikolina Marić (44) koja radi u jednoj privatnoj firmi u Banjaluci administrativne poslove, ima platu nešto iznad prosjeka.
– Suprug takođe radi i ima iznadprosječnu platu. Imamo dvoje maloljetne djece. Mi možemo da priuštimo samo osnovno, svaki vanredan trošak za naš kućni budžet je udar. Ako nam se pokvari auto, moramo se tog mjeseca odreći nečega – ističe ona za Srpskainfo.
Radničke plate su, kako kaže, izuzetno male i teško se živi samo od tih primanja.
Njen sugrađanin Dušan Malešević (27) je građevinac u jednoj firmi.
– Svi znaju koliko se gradi u Banjaluci, ali građevinci su malo plaćeni. Naše plate preko računa su oko 600-700 KM, a to što dobijemo na ruke dobro dođe, ali to nam se na računa za penzije – kaže Dušan koji planira uskoro da ide u Njemačku da radi.
Većina sagovornika Srpskainfo u Gradiški i okolini kaže da se od plate ne može živjeti, te da je neophodan dodatni rad ili neki vid pomoći.
Moler Aco Utješanović, koji ima višegodišnje iskustvo u ovoj djelatnosti, smatra da je život od plate u RS, bar za radničku populaciju, nemoguć i da je neophodan još neki izvor prihoda.
– Plata bi bila dovoljna kada bi mjesec imao petnaest dana ili dvije sedmice. U suprotnom, apsurdno je govoriti o mogućnosti da se od plate podmire sve obaveze i preživi trideset dana – smatra Utješanović, rekavši da su u njegovoj porodici zaposleni još supruga i sin.
– Sa tri plate, bez luksuziranja i vanrednih izdataka, uspijevamo nekako da se uklopimo u takozvanu potrošačku korpu. U Gradišku smo tokom rata izbjegli iz Sanskog Mosta, ovde smo se nekako skućili, kada su bila bolja vremena nego sada. Nemamo nikoga u inostranstvu ili bilo gdje da nam može pomoći i zato živimo kako možemo i kako moramo – kazao je Aco Utješanović.
Alen Mešić, službenik iz Gradiške, kategoričan je da se od plate ne može živjeti, osim u slučaju zaposlenih u javnim preduzećima i ustanovama ili državnim institucijama. Izuzetak su i pojedini poslovi u oblasti informacionih tehnologija, nauke i rada za inostrana preduzeća.
– Većina stanovništva ne može preživjeti mjesec od plate, bez dodatnih poslova ili pomoći iz inostranstva ili bogatijih rođaka. Mladi ne mogu da se osamostale od roditelja, bez obzira na završene visoke škole i redovne poslove, jer od plate ne mogu obezbijediti stan. Oni koji se kreditno zaduže, pola vijeka moraju dugovati i otplaćivati rate kredita – kaže Mešić.
Tada, objašnjava naš sagovornik, neophodni su različiti vidovi takozvanog snalaženja.
– U slobodno vrijeme, neophodno je raditi bez biranja poslova, u poljoprivredi, stočarstvu, građevinarstvu, raditi sezonske poslove, ići u inostranstvo, na brodove, konobarisati… Bez pomoći ili duplog radnog vremerna, kod nas se ne može živjeti – uvjeren je Mešić.
Nema nikakve šanse da se sadašnjom platom preživi mjesec dana, smatra Saša Lazić, vozač u službi Hitne pomoći u Gradiški.
– Plata u Republici Srpskoj, za najveći dio zaposlenih, izuzev privilegovane kategorije, političara, direktora i vlasnika profitabilnih preduzeća, nije apsolutno dovoljna za mjesečne troškove. Sve poskupljuje, a plata se ne mijenja, troškovi života se povećavaju i taj raskorak je sve veći. Ne znam gdje to vodi i dokle je moguće ovako izdržati – pita se Lazić potvrdivši da se u gradiškom kraju mnogi snalaze radeći dodatne, prekovremene poslove ali je i to teško, jer mnogi zbog toga nemaju odmora niti slobodnog dana.
I većina Trebinjaca svojim primanjima nikako da sustignu troškove života. Mnogi obrađuju zemlju kako bar voće i povrće ne bi morali da kupuju, a drugi nemaju izbora nego da se zadužuju.
Radnica Snežana Kovačević ističe da se od plate odavno ne može živjeti, te da zarade ne prate troškove života.
– Ako se i povećaju, to je vrlo malo u odnosu na poskupljenja. Sve je poskupilo. Evo, litar ulja ne možete kupiti ispod tri KM, a kažu da će i hljeb poskupiti. Posebno je teška jesen, kada treba poslati djecu u školu, obezbijediti zimnicu, ogrev. Svake godine je to sve teže. Radimo zemlju, pa ne kupujemo puno voća i povrća, ali opet je teško – kaže Kovačevićeva, naglasivši da je najteža to što su ljudi stalno u nekoj neizvjesnoti, šta raditi, kako preživjeti.
– Jednostavno, nema opuštanja. O odlasku na godišnji odmor ne razmišljamo, ljeto koristimo da uradimo što više u njivi i da, ako se može, zaradimo koju marku dodatno, a čovjeku je potreban i kvalitetan odmor – kaže Kovačevićeva
Blaženka Jovanović, službenica iz Trebinja, ističe da plate nisu toliko male, kada se uporede sa nekim ranijim godinama.
– Ali, kada se uporede sa okruženjem, mogle bi biti i veće. Nije lako preživjeti mjesec i platiti sve obaveze, ako živite samo od plate. Svi se mi nekako snalazimo da preživimo. Krediti, kupovanje robe na rate, sve je to naša svakodnevica. Ipak, mislim da je najgore kad ne radite i nemate platu. Takođe, veoma je važno da su plate redovne, pa ćete je nekako rasporediti. Ako samo jedna zakasni ili je ne dobijete, tada ste u problemu. Niko vam neće oprostiti što vam je plata zakasnila, kamate idu na sve što niste platili na vrijeme, niko ne pita od čega – poručuje naša sagovornica.
Zoran Novaković, radnik iz Trebinja, ističe da, pošto živi sa roditeljima i nema djecu, od plate može da živi.
– Međutim, oni koji imaju porodicu moraju dodatno raditi i snalaziti se da bi obezbijedili sve što treba njima i djeci. Nismo podstanari, ali kad saberete sve račune mjesečno, pa troškove za hranu, treba tu dosta novca. Dio porodice mi živi u inostranstvu, a po njihovoj priči, nije ni kod njih sjajno, naročito ovo od pandemije korone. Ali, ipak, je drugačije, još ponešto mogu i poslati porodici. Moji roditelji su od plata mogli i uštetidi. Danas je nemoguće štediti od prosječne plate, za auto ili bilo šta skuplje morate uzet kredit – naglašava Novakovićeva.
Zbog nedovoljnih primanja, mnogi Prijedorčani takođe se snalaze kako znaju i umiju da bi sebi i svojim porodicama obezbijedili koliko-toliko normalan život.
Mladenko Bojanović, skladištar tehničkog materijala iz Prijedora koji ima 37 godina radnog staža, kaže da redovna mjesečna primanja nisu dovoljna za život.
– Naučili smo da se snalazimo. Mislim da većina, barem u Prijedoru, nema dovoljna primanja. Oni stariji koji su ranije počeli raditi, dugo pomažu djeci da stanu na noge, pa im pomažu oko stambenog pitanja kada krenu da samostalno žive – kaže za Bojanović i dodaje da je posebno teško tamo gdje je jedno zaposleno.
– Supruga i ja imamo i baštu, hranimo piliće i svinje i sve viškove prodamo, tako da punimo budžet dodatno – ističe naš sagovornik.
Njegova sugrađanka Danijela Mikić, koja radi kao referent naplate, naglašava da samo plata nije dovoljna za život.
– Tamo gdje radi dvoje, a školjuju djecu, dvije plate su nedovoljne. Potrebno je dodatno angažovanje. Zato i suprug i ja dodatno radimo. Sijemo i baštu kako bismo imali svoje proizvode, ali i uštedili. Osim veće plate, nama je potrebno da se bolje urede školstvo i zdravstvo – ističe Mikićeva.
Prijedorčanka Danijela Zec, diplomirani pravnik, ističe da je zadovoljna kad svoju platu poredi sa platom radnika koji imaju srednju stručnu spremu.
– Međutim, nismo zadovoljni ako tu platu posmatramo u odnosu na obim posla i stepen odgovornosti. Nismo zadovoljni što sa platom za VSS čovjek ne može da zadovolji sve svoje potrebe, na primjer da sedam dana godišnje ode u hotel i ima sve plaćeno, a trebalo bi da se makar to može – kaže Zec za Srpskainfo.
Perica Sredić iz Prijedora, rukovodilac rada inkasantske službe koji ima dvoje djece na fakultetu, jedno u Beogradu, drugo u Novom Sadu, kaže da supruzi i njemu plata dođe kao socijalna pomoć.
– Moja je i bože pomozi, a moje supruge ništa, ona je higijeničarka u školi. Uspijevamo da školujemo djecu pomoću trikova, uskraćujući sebi mnogo toga. Patike sam kupio prije dvije godine na osam rata. Moram biti fer i reći da nam znači što lokalna zajednica sa po 120 KM stipendira našu djecu kao studente. Inače, plate nisu dovoljne za normalan život. Bez obzira na ozbiljne godine i bolesti koje su pritisle sa svih strana, radimo u bašti, hranimo svinje – naglašava naš sagovornik.
Građani Semberije poručuju da bi se od rada u Republici Srpskoj moglo živjeti bolje kada bi bio više plaćen. Ne traže nikakvu pomoć, već samo da se rad adekvatno plati.
Bijeljinka Dušanka Gavrić (42), ekonomista, koja se zaposlila veoma brzo po završetku školovanja, kaže da je plata koju zarađuje dovoljna tek za osnovne potrebe.
– Živim sa majkom koja prima minimalnu penziju. Dok poplaćamo ono što moramo, ne ostane puno. Uspijem da odem par dana negdje na godišnji odmor i na tome najviše zavidim vršnjacima u svijetu koji mogu da putuju kad hoće i gdje hoće – kaže Dušanka.
Mladi u Bijeljini, kako kaže, ipak imaju više perspektive u odnosu na druge, manje razvijene ili nerazvijene sredine.
– Ima prostora da se popravi privredni ambijent, unaprijedi zdravstvo, školstvo.
– Treba pružiti priliku mladima i obrazovanima. Bolja budućnost nam treba biti svima prioritet – kaže Dušanka.
Miloš Vukadinović (38) iz Bijeljine, preduzetnik – ugostitelj, kaže da bi bio zadovoljan sa mjesečnim prihodom od 1.500 KM.
– Prije nekoliko godina mogao sam da se iselim i da živim u mnogo razvijenijoj i uređenijoj evropskoj državi. Izabrao sam da ostanem u Republici Srpskoj – kaže on.
Prije godinu dana otvorio je kafe-slastičarnu, vjerujući da će marljivim radom uspjeti da sebi omogući pristojan život.
– I sada vjerujem da mi na ovim prostorima možemo da živimo mnogo bolje i ljepše nego u mnogim zemljama. Nažalost, da bismo uspjeli u tome, moraju se promijeniti mnoge stvari. Skroman sam, bio bih zadovoljan sa prihodom od 1.500 KM mjesečno, ali to je za sada, neostvarivo. Posao je specifičan, zavisite od gostiju i vremenskih uslova, a imajući u vidu nestabilno tržište, ogromne namete, izostanak podsticaja, prepušteni ste sami sebi. A režije, porezi i ostale dadžbine se moraju redovno plaćati – kaže Miloš.
Živi sa djevojkom koja je zaposlena, pa nekako “sastavljaju kraj sa krajem”.
– Često ne bih mogao da platim mjesečnu kiriju za lokal da mi ne pomognu roditelji. I ovo nije samo moja priča. U istoj situaciji su mnogi moji drugari. Završe visoke škole, a posla nema, pa životare na roditeljskom budžetu. A političarima puna usta ekonomskog prosperiteta, unapređenja privrednog ambijenta… Pričaju i obećavaju, ali u praksi je sasvim drugačije – kaže Miloš.
Uprkos teškoćama, za sada neće odustati od vizije lijepog i srećnog života u Srpskoj. Nada se da će kao privrednik imati podršku nadležnih, kako bi ne bi bio prisiljen da, kao i mnogi drugi, pakuje kofere tražeći bolji život za sebe i najbliže.
Trgovac Duško Milošević (39) iz Lopara ima petočlanu porodicu i kaže da žive solidno.
– Ko radi, ne boji se gladi. I to je istina. Supruga, troje djece i ja, sasvim solidno živimo od onoga šta ja sam zaradim. Nemamo bogatstvo, ali ni u čemu ne oskudijevamo. Školujemo djecu, održavamo domaćinstvo. Nije uvijek lako, ali boriti se moramo – kaže Milošević.
Ne odobrava što mnogi mladi ljudi perspektivu ne vide na selu nego svi „trče“ u grad.
– A oranice i voćnjaci zarastaju u korov. Tu bi trebalo da se više angažuju opština i država. Treba podstaći ljude da ostaju na djedovini, da se raznim mjerama podrži natalitet, da podrže mlade bračne parove. Najvažnije je omogućiti zapošljavanje jer kad imaš redovna i stabilna primanja, lako je – kaže Milošević.
Republika Srpska je za njega neprocjenjiva i svoju djecu odgaja u tom duhu.
– Naravno da bi se mnogo toga moglo popraviti, unaprijediti, poboljšati. Ja vjerujem da svi, malo-pomalo, možemo dati svoj doprinos – kaže ovaj mještanin Lopara.
srpskainfo.com
