Ovo je mala priča o velikim ljudima. Par redaka o godini za nama i herojima među nama. Godini čiji scenario ne bi izrežirali ni Spilberg, Tarantino, Kjubrik, Skorseze…, a heroji su na površinu isplivali svojom zaslugom. Borili su se za svaki udah. Odgovorno, požrtvovano, pošteno. Nijednog trenutka nisu poklekli, a često su se pitali koja je to granica njihove izdržljivosti. Priznaju da su plakali. Onda kad su gubili pacijente i to nije nikakav grijeh. Pričaju nam i da su pjevali. Onda kad je saturacija rasla. Zato je ovo priča o 14 timova porodične medicine Doma zdravlja Trebinje, koji su odvažno stali između običnih ljudi i koronavirusa, zabilježena da sačuva jedno vrijeme koje nosi neko čudno breme. Vrijeme epidemije koje liči na ono ratno. Samo je, ovaj put, neprijatelj nevidljiv.
Svaki tim porodične medicine čine ljekar i dvije medicinske sestre. Zanimljivo je da oko 90% njih čine žene. Naizgled krhke i nježne, a zapravo spretne, solidarne i borbene. Kakve Hercegovke u stvari i jesu. Uz svo uvažavanje petorice muških kolega.
„Mart prošle godine nas je sve dočekao u neznanju, u strepnji, u iščekivanju,… Pratili smo instrukcije Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite pa smo brzo reagovali i na radnom sastanku dogovorili organizaciju respiratorne ambulante. To je bila lokacija Starog grudnog. Bio je to početak aprila i još uvijek nismo imali zaraženih. Mijenjali smo se u respiratornoj ambulanti na sedmičnom nivou. Veliku zahvalnost dugujemo dr Juliji Kralj, epidemiologu s kojom smo prošli obuku korištenja zaštitne opreme. U tom periodu su u Studentskom i Đačkom domu formirani karantini u kome su pored ljekara radile i sestre iz Doma zdravlja, ali realno rečeno tada teret nije bio na timovima porodične medicine.“ – započinje naš razgovor dr Tatjana Bošnjak, načelnik Službe porodične medicine i upoznaje nas sa radom 14 timova, koji su prethodnih godinu dana bili bitku za svaki život.
Zvanični podaci kažu da je kroz respiratorne ambulante Doma zdravlja prošlo oko 3600 naših sugrađana. Uzmemo li u obzir da je po posljednjem popisu stanovništva (iz 2013. godine) broj stanovnika Trebinja 28 239 onda vidimo da je oko 13% Trebinjaca pregledano u tri respiratorne ambulante. Samo od 15. oktobra 2020. do 15. januara 2021. godine pregledano je 2678 pacijenata sa simptomima korone.
„Poučeni iskustvom te jedne respiratorne ambulante vrlo brzo smo došli do zaključka da će naš rad biti mnogo efikasniji ako svako bude radio sa svojim pacijentima jer ih najbolje poznaje. Mi smo jedna od rijetkih opština, možda i jedina u republici, gdje od početka do kraja pratimo svog pacijenta. To smo uspjeli jer smo zahvaljujući razumijevanju i podršci direktorice Branke Drašković osposobili tri respiratorne ambulante. U drugim gradovima u respiratornoj ambulanti je dežuran jedan tim i svi pacijenti koji imaju potrebu za pregledom, terapijom, dijagnostikom… idu u tu ambulantu, a realno govoreći taj ljekar niti njih poznaje niti zna njihove hronične bolesti, redovne terapije… Što i jeste ključ postojanja porodične medicine.“ – nastavlja naš razgovor doktorica Tanja, izražavajući zahvalnost svim timovima na bespoštednoj borbi, ali i higijeničarkama i vozačima koji su, takođe, dali veliki doprinos u borbi, koja nažalost, još uvijek traje.
„Neizmjerno je važno reći da su u ovom periodu sestre odrađivale posao rame uz rame sa ljekarima. Kako Olga i Magdalena koje rade sa mnom tako i ostale sestre u timovima. Ljekar pregleda, a sestra vadi krv za laboratorijske analize koju ona lično nosi u laboratoriju jer pacijent koji je potencijalno zaražen nema pravo da uđe u bolnicu. Takođe, sestra preuzima te nalaze, organizuje rendgensko snimanje i odlazi po snimke, ordinira terapiju prema nalogu ljekara, bilo da je to venska ili intramuskularna terapija, ide u kućne posjete… Dakle sestra koja je uz ljekara u respiratornoj ambulanti odrađuje ogroman dio posla, a sestra koja ostaje u redovnoj ambulanti – ona je ta koja je na telefonu, u direktnom kontaktu sa građanstvom. Njena uloga nije ništa manja. S ponosom mogu reći da su svi timovi porodične medicine radili punim kapacitetom. U ovoj borbi niko nije tražio poštedu.“ – kategorična je doktorica Bošnjak, prvi specijalista porodične medicine u našem gradu.
„Mišljenja sam da je u ovoj epidemiji najteže starijima, jer su oni inače usamljeni. Mnogima djeca nisu tu ili su distancirana pod teretom svojih obaveza. Njima je jedan period bilo zabranjeno i kretanje. U ovoj epidemiji, za izliječenje je važna i kućna njega, topla domaća supa, kvalitetna ishrana, dosta tečnosti i odmora. Kad se bolest zakomplikuje upalom pluća potrebni su antibiotici, koji su dosta skupi. Tada na scenu stupa značaj porodičnog ljekara i poznavanje socijalnog statusa te porodice. Propisujemo terapiju koja će biti učinkovita, a opet prihvatiljiva za pacijenta. Postavljamo prioritete. Prije neki dan smo imali slučaj jedne starije bake koja je u izuzetno teškom stanju došla u respiratornu ambulantu. Sestra i ja smo naravno bile u zaštitnim odijelima, a ona je sva nemoćna rekla: – E da je meni tu moja doktorica Tanja, ja bih odmah ozdravila! Od momenta kad sam ja rekla da sam to ja, baka počinje da blagosilja i mnogo veselije razgovara. Dakle, povjerenje i lijepa riječ su dio terapije.“ – zaključuje dr Tatjana Bošnjak i riječ predaje koleginici.
Dr Valentina Kilibarda, takođe specijalista porodične medicine, u Domu zdravlja radi već 12 godina. U posljednjih godinu dana, u respiratornoj ambulanti pokriva dva tima pa sem svojih sestara Vesne i Sandre, radi i sa Radmilom i Emilijom. I ovaj tim je ispred ličnog interesa stavio interes zajednice ne štedeći se nijednog trenutka. Znaju to svi koji su po kiši, suncu, vjetru, hladnoći… svjedočili kolonama ljudi ispred Starog grudnog. I svi su pregledani. Nijedan pa ni ovaj tim kući nije otišao, a da nije pregledao svakog ko je zakucao na njihova vrata. Znaju to dobro Trebinjci. I ostaće kao najljepša priča za buduću pokoljenja, priča o trebinjskim zdravstvenim radnicima.
„Prva epidemija. Nadam se i posljednja.“ – uz dubok uzdah izgovorila je dr Valentina Kilibarda i dodala: „Meni lično ovo je još jedan izazov. Kad se odlučite za Medicinski fakultet, vi se stavljate u službu vaših pacijenata. Ovo je moj životni odabir, kao i mojih sestara i mi se nijednog trenutka nismo štedjele. Svjesne smo da smo mi ta prva linija odbrane, prva vrata na koja zakucaju svi naši sugrađani. Početkom prošle godine počeli smo dobijati informacije o kliničkim slikama zaraženih, simptomima, febrilnim stanjima,… polako smo saznavali šta treba da očekujemo, ali nije bilo lako iščekivati prvog zaraženog u respiratornoj ambulanti. To je trebala da bude osoba sa temperaturom i pod sumnjom na kovid. Mi smo bili zaštićeni i tu nije moglo biti faktora iznenađenja. Faktor iznenađenja bi bio ako neko febrilan uđe u zgradu gdje smo mi svi. Bilo je slučajeva da na trijažnom pultu ljudi ne prijave da imaju povišenu temperaturu. Najviše smo se plašili da virus ne uđe među zdravstvene radnike. I zaista nije bilo transmisije među nama. Bili smo i još uvijek smo odgovorni i vrlo disciplinovani“.
I za tim dr Kilibarde, najteži period je bio kraj oktobra i čitav novembar. Pamte dan kad su za svega par sati u respiratornoj ambulanti pregledali 35 pacijenata od čega njih 17 sa obostranim pneumonijama i težim kliničkim slikama.
„Tada smo, takoreći, bili potopljeni. Mislim da ne može biti gore od toga. Ljudi su samo pristizali. Telefon je neprestano zvonio. Cijele porodice su bile zaražene. Naš radni dan je trajao do duboko u noć. Počinjao je pregledom rendgen snimaka od prethodnog dana, utvrđivanjem pneumonija, analizom laboratorijskih nalaza, a nastavljao se zvanjem pacijenata. Oni koji su bili za hospitalizaciju, trebalo im je naći krevet u prebukiranoj bolnici. Većinom smo liječenje svih upala pluća započinjali u našoj respiratornoj ambulanti. Tu su moje sestre došle do izražaja. Bile smo tim. Njihova spretnost, okretnost, ali i iskustvo iz prethodnog rata. Dvije od četiri su radile i u ratu, a ja ovo smatram jednom vrstom rata.“ – istakla je dr Valentina i na trenutak zastala, a grč joj je prešao preko lica. Suza se zakotrljala.
I to je ljudski. Lako je postati ljekar, doktor, dobiti titulu, ali je teško postati i ostati čovjek. Izgubila je dr Kilibarda pacijentkinju 1976. godište, koja je nažalost već imala tešku bolest, ali su se obje nadale najboljem.
I ovaj tim nam u neformalnom razgovoru ispričao da su se u koroni zbližili sa svojim pacijentima. Uvidjeli su da je zavladao strah pa i panika, moral da pada te su odlučile u respiratornoj ambulanti da budu veselije, da se našale kad je klinička slika dobra, a kad bi im saopštavali da se saturacija popravlja ili da ne moraju u bolnicu, i zapjevale bi. I svi su se osjećali bolje.
„Priznajem da sam umorna, ali ne odustajem. Kao ni moje sestre, Izborićemo se! Tako smo odlučile i tako će biti. Ali, bude teško. Emocije prorade. Pogotovo kad u ambulantu dođe bračni par penzionera koji imaju neki minimalac i kad pitam koliko ste sve platili, a oni kažu dvjesta maraka. E tu duša zaboli, čovjeku dođe da plače. Ne znaš šta da radiš, a ne možeš im pomoći. Teško je bilo i kad obole cijele porodice pa se sinu pogorša stanje i mora u bolnicu, a star otac stoji i plače za njim. Bilo je situacija i da nam ljudi kažu u sred terapije, doktorice kupiću terapiju za sutra, ako mi dođe penzija. Zato je bitno da svaki tim radi sa svojim pacijentima. Da se poznajemo i imamo povjerenje jedni u druge. Dijelili smo strahove i bili podrška, kako mi pacijentima, tako, vjerujte, i oni nama.“ – rekla nam je dr Kilibarda i istakla da u ovom ratu pojedinac ništa ne može učiniti sam, ali tim pobjeđuje!
I njena koleginica dr Sanja Komnenović sa svojim timom ima slična iskustva. Ona, lično, preživjela je sve faze korone, od rada u karantinu u Studentskom domu (sa prvim zaraženima) do respiratorne ambulante. Priča nam da je karantin za nju posebno profesionalno iskustvo, novina, koju su u toku školovanja pominjali samo u jednoj lekciji, a to im je, kao studentima, uvijek izgledalo tako daleko, apstraktno.
„Dok studirate, bavite se dijagnozama, bolestima, kliničkim slikama… Znate samo opšte postulate karantina, a onda vam taj karantin postane stil života. I učite sve ispočetka. Pravite greške u koracima pa se ispravljate. Svaki dan je priča za sebe. I tamo je bilo teško i ovdje je teško. I ti pacijenti koji odu u bolnicu pa kad se izliječe opet se vraćaju kod nas i opet mi koordinišemo njihovim nalazima, kontrolama, sve je to opet naš posao. Samo ime kaže – porodični ljekar. I dobro je da je tako.“ – nadovezuje se dr Sanja na priče svojih koleginica i posebno obraća pažnju na još jedan detalj te postavlja pitanja – Koliko nas je korona promijenila? Da li ćemo više ikad biti oni stari?
Smatra dr Sanja Komnenović da je epidemija uticala na sve ljude.
„Živimo bez dodira, zagrljaja i poljupca. Sretnemo nekog bliskog, dragog, krenemo da ga zagrlimo i stanemo. Blokada. Ne znamo više kako da se ponašamo. Strah s kojim se svi suočavamo, ne hoćemo li se mi zaraziti, nego hoćemo li zaraziti ljude koje volimo. Postali smo ozbiljniji. Manje se smijemo i u stalnom grču iščekujemo kraj epidemije. Nadamo se da će vakcinacijom, koja je u toku, konačno i biti kraj epidemije.“ – optimistična je dr Komnenović koja preporučuje svim Trebinjcima da „rade na sebi“ – da svaki dan posvete sebi par sati, da rade ono što im prija, da dosta šetaju i borave na svježem zraku, da se zdravo hrane i piju dosta tečnosti, pronađu neki zanimljiv hobi… jer kako reče: „Koliko god mislili da smo veliki, korona je pokazala da smo mali. Svi smo kad tad osjetili da smo bespomoćni i bili smo očajni. I mi smo ljudi od krvi i mesa i mi se plašimo. U novembru sam se prvi put uplašila da neću moći svima priteći u pomoć, a istovremeno ugroziti nekoga bliskog. Hvala mojim sestrama Mirjani i Adrijani na požrtvovanom radu“.
Razgovor nastavljamo sa timom dr Mirjane Babić. U timu su još Mila i Dijana. Spoj iskustva i mladosti.
„Iskreno ću vam reći. U martu sam mislila da korona znači smrt. Ni ja kao ni moje kolege nisam znala kako izgleda pacijent sa koronom. Svi smo se pitali kako će izgledati taj pacijent, kakva će mu biti klinička slika, koje će simptome imati, tegobe… prvo to nismo znali. Instrukcije su se mijenjale iz dana u dan. Slušali smo iskustva drugih ljekara iz okruženja, iz svijeta. Mijenjala su se i mišljenja o lijekovima, o komplikacijama, terapija se prilagođavala… Moj prvi pozitivni pacijent je imao blage tegobe. Curio mu je nos i temperatura mu je bila 37,3. Tegobe su bile kao kod običnog nazeba i ništa više. Nalazi krvi su mu bili odlični. Međutim 2-3 dana je imao povišenu temperaturu, testirali smo ga i on je bio pozitivan. Prva naša dilema je bila da li smo se dobro zaštitili u kontaktu s njim. Koliko god da je bilo očekivano, opet je neočekivano. To je bio jun i svi ti prvi pacijenti su bili sa blažim kliničkim slikama, a onda je došao novembar. Pakao. U respiratornoj sam pregledala po 30 pacijenata, 17 – 20 testiranja, svima je trebalo izvaditi nalaze, uključiti terapiju, neke uputiti i u bolnicu, nazvati svakog pacijenta…“ – pokušavala je dr Mirjana Babić da se prisjeti prethodnih godinu dana, ali i ona kao i sve njene koleginice kao da još nije postala svjesna preživljenog.
Kaže nam, dok je živa pamtiće najteže trenutke, specifične situacije i jednog deku, 1938. godište, koji je u vrlo kritičnom stanju, tražio da ga liječi u kućnim uslovima, ubijeđen da će preživjeti tu strašnu koronu. Imao je niz pridruženih oboljenja, a dr Mira je slijedila i njegov i svoj instinkt. Uložio je njen tim nadljudske napore i deka je danas živ i zdrav. Nažalost neki moji pacijenti nisu preživjeli koronu.
„Najviše me je bilo strah tih citokinskih oluja pa sam neke pacijente pregledala i dva put dnevno i mjerila im saturaciju. Bilo je dosta pacijenata starije životne dobi sa mnogo pridruženih oboljenja, kojima je svaki korak bio napor pa se dešavalo da ih neko doveze i ja ih pregledam u autu, a onda moja sestra da i terapiju. U stalnom smo grču bili, stalno ih zvali, pregledali,ordinirali terapiju, neke upućivali u bolnicu. Bilo je teško naći mjesto, pogotovu za kisik. Čini mi se da je novembar potrajao nastao bi kolaps zdravstvenog sistema. Uglavnom sve se dobro završilo.“ – s osmijehom na licu izjavljuje dr Mirjana Babić .
„Uopšte ne znam odakle crpimo snagu. Valjda nas je korona očeličila. Pred Novu godinu smo bili na izmaku snaga. Odvojila sam se bila od supruga i djece i to mi je teško padalo. Nisam išla kod majke. Niti dozvoljavala da mi neko dođe u posjetu. Pođem kući kasno uveče i do ponoći šaljem poruke pacijentima, pitam kako su… Naše sestre su nam bile desna ruka. Bile su hrabre, požrtvovane. Radile su i dio mog posla. Pobijedio je timski rad! Naša sreća je što smo imali dobru saradnju sa ljekarima Bolnice Trebinje. Zvali smo ih za konsultacije oko terapije, rengen snimaka, hospitalizacje pacijenata. Uvijek su bila dostupni. Za vrijeme ove epidemije zblžili smo se sa našim pacijentima, kroz svakodnevnu komunikaciju. Bodrili smo ih, zajedno se radovali svakom poboljšanju.” – zaključuje naš razgovor dr Mirjana Babić i zahvaljuje se svim kolegama i u Domu zdravlja i Bolnici na saradnji, pomoći i podršci.
Doktori koji rade u Službi porodične medicine Doma zdravlja Trebinje su u našem lokalnom zdravstvenom sistemu, prvi kontakt svakog oboljelog, ali i posljednji, koji zajedno s njima donosi odluke o njihovom zdravlju. Oni su tu da preveniraju, da liječe, da olakšaju put pacijentu kroz zdravstveni sistem i da budu podrška i pacijentu i njegovoj porodici. I ovaj put oni to zaista i jesu! I zato im hvala!
Problem sa telefonom
„Naši građani se vrlo često žale da ne mogu da nas dobiju na telefon. Bilo je tehničkih problema, ali je bio i ogroman pritisak na postojeće linije pa smo obezbijedili i mobilne telefone. U vremenu epidemije ogroman posao se završava telefonom. Mi dok pričamo s jednim pacijentom, vidimo i čujemo da zove drugi, ali nismo u mogućnosti odmah da se javimo. Svjesna sam da to izaziva revolt kod sugrađana i zato molim za strpljenje. Dešava se da zbog povećanog obima posla sa doktorom u respiratornu ambulantu idu obje sestre ili da u određenom timu nisu na raspolaganju obje sestre. U obavezi smo da zovemo oboljele pacijente i provjeravamo njihovo zdravstveno stanje i tako smo u situaciji da su telefonske linije stalno zauzete. Ovi problemi ne treba da obeshrabre naše sugrađane i da se prestanu zakazivati. Prednosti zakazivanja su ogromne. U vremenu pandemije korone ono je neophodno zbog sprečavanja širenja epidemije, a za sve ostale zdravstvene probleme zakazivanje omogućava kvalitetno vrijeme za upoznavanje, sticanje povjerenja, donošenje pravih odluka… Sestre su obučene da vrše trijažu pacijenata tj. da sva akutna i potencijalno hitna stanja budu primljena bez odlaganja i zakazivanja.“ – dodala je dr Bošnjak.
Škole za primjer
„Bez obzira na sve manjkavosti, dosadašnje iskustvo pokazuje da se djeca ne zaražavaju u školama. Distanca na kojoj se potencira, prepolovljeni razredi, održavanje higijene… sve je to uticalo da nemamo transmisiju u školama. Sve pohvale. Majka sam djeteta školskog uzrasta i svemu tome svjedočim, a i sve to nam potvrđuje Higijensko – epidemiološka služba sa svojim podacima. To je tek tim koji je podnio ogroman teret jer je dr Jelena Durić epidemiolog i ovo je njen teren. Profesionalac koji nam je na usluzi dan – noć“.
NE antibiotik!
„Korona je virus i ne liječi se antibiotikom u startu. Kada treba uključiti antibiotik može jedino odlučiti ljekar. Zato pozivamo građanstvo da se ne liječi na svoju ruku i antibiotike ne pije proizvoljno. Nažalost ogromna većina naših sugrađana to radi u panici i strahu.“ – poručuju iz Doma zdravlja.
Jelena Danilović/Glas Trebinja
