Milorad Krunić još kao petnaestogodišnjak odlazi iz sigurnosti porodičnog doma kako bi ostvario svoje dječačke snove. Zaljubljenik u odbojku, spreman na mnoga odricanja, sa roditeljima koji su doneli veoma hrabru odluku kako bi svom djetetu omogućili da uspije, odlazi u Novi Sad i počinje aktivno da trenira ovaj sport. S obzirom da u rodnom Ljubinju nije imao mogućnost da trenira, svjestan je da zaostaje za svojim vršnjacima u Novom Sadu. No, to ga nije obeshrabrilo nego mu je dalo potrebnu snagu da bude sve bolji i da dokaže, prije svega sebi, da može da postigne sve što želi. Odvojenost od porodice i život u đačkom domu u velikom gradu sasvim sigurno su uticali da danas bude to što jeste – čovjek svjestan svojih mogućnosti, uporan i siguran u sebe i spreman da se do kraja bori za ono što želi. Tako je Milorad Krunić danas trener odbojke koji će sasvim sigurno ostati upisan u istoriji Crne Gore i Hrvatske po rezultatima kakve niko dosad nije zabilježio.
„U Ljubinju je tokom cijele osnovne škole bio rat i nije bilo treninga. Ipak, kao i svi Ljubinjci, obožavao sam odbojku koju smo igrali samo na časovima fizičkog vaspitanja gdje je nastavnik primijetio da sam dobar u ovom sportu i ukazao mojim roditeljima da bi trebalo da treniram na jednom višem nivou. Tako, pred sam kraj rata, 1996. godine, odlazim u Novi Sad i smatram da je to bio izuzetno hrabar potez mojih roditelja koji su dopustili da odem sasvim sam u drugu državu. Odbojku sam trenirao u Odbojkaškom klubu Vojvodina, u mlađoj kategoriji, i vrlo brzo prelazim u mlađe kategorije Odbojkaškog kluba Futog i tu sam bio do kraja srednje škole. Živio sam u Đačkom domu Brankovo kolo i za ovaj dom me vežu prelijepe uspomene. Mislim da su te četiri godine odrastanja u domu, daleko od porodice, iako stresne i naporne, izvukle najbolje iz mene i da je upravo život u njemu zaslužan za moj izgrađeni karakter“, započinje svoju priču ovaj četrdesettrogodišnji trener odbojke.
Nažalost, avantura odbojkaškog igrača Milorada Krunića iznenada je prekinuta kada je sa 22 godine doživio saobraćajnu nezgodu prilikom koje su mu presječene tetive na lijevoj ruci. Svjestan da nikada više neće istim kvalitetom igrati odbojku, shvata da bi zaista uživao da se nađe na mjestu trenera. Ipak, kao neko ko nije imao zavidnu igračku karijeru zna da će njegov put biti pun trnja i prepreka, ali isto tako zna da će uspjeti.
„Dok sam bio u OK Futog imao sam sjajnog trenera Sašu Jovanovića, Sarajliju koga ratni vihor dovodi u Futog. Sa ovim klubom i trenerom smo, kao mlađa kategorija, bilježili sjajne rezultate, te smo bili juniorski viceprvaci tadašnje Jugoslavije. Sale je bio jako dobar prema nama, uvijek smo mu se mogli obratiti i mislim da je upravo on uticao na to da poželim da budem trener. Krajem 2004. godine odlazim u Novi Sad kako bih se oprobao u trenerskim vodama i tu prvu priliku mi daje Aleksandar Pantić Panta, predsjednik OK Novi Sad. Počinjem da treniram drugu ekipu OK Novi Sad, dok je u u drugoj dvorani, uporedo sa nama trenirala prva ekipa. I, rekao bih, tu počinje moja priča ozbiljnog odbojkaškog trenera. Tokom narednih nekoliko treninga primijetim da me posmatraju i Panta i članovi uprave i postajem svjestan da se nešto sprema, osjećao sam da ću dobiti priliku da treniram prvu ekipu. Ekipa Novog Sada je bila u četvrtoj ligi i uvodim je u treću, naredne godine u drugu ligu. Zatim odlazim u Mladost iz Turije i ulazimo u prvu ligu Srbije i Crne Gore. Sa 27 godina dobijam mjesto trenera osječke Murse, ekipe koja je igrala hrvatsku superligu i dolazim sa zadatkom da ne ispadnu iz lige. U klubu je bilo opšte rasulo, igrači su otišli, a mi igramo polufinale gdje ispadamo na majstoricu. Zatim se vraćam u Novi Sad i preuzimam klub Slobodana Boškana – Dunav volej, koji je u drugoj ligi Srbije i uvodim ga u prvu. Kada je 2012. godine Igor Šimunčić postao trener seniorske reprezentacije Hrvatske poziva me da budem sa njim u stručnom štabu i da budem njegov prvi pomoćnik. Rado prihvatam tu ponudu i cijelo ljeto smo proveli na pripremama, igrali smo kvalifikacije za Evropsko prvenstvo i Evropsku ligu. Sa Hrvatskom igra finale Evropske lige 2013. godine i plasira se na Evropsko prvenstvo 2015“, priča nam Milorad razvojni put svoje karijere.
Reprezentacija Hrvatske – finale Evropske lige 2013.
Milorad nije mogao ni da sanja da će se njegova karijera razvijati tom brzinom. Čini se, kvalitet i talenat uvijek nađu put i izbiju na mjesto koje zaslužuju. Tako ovaj trener odbojke nastavlja ka svojim ciljevima koje je uvijek sebi postavljao i možda na taj način izvlačio samo najbolje od sebe.
„Na početku karijere sam tokom utakmica bio zaista napet i nervozan, za svaku sam se pripremao do krajnjih granica, pokušavajući da uđem u glavu svakom protivničkom igraču. Ipak, trebalo je zaista mnogo truda, rada i discipline kako bih postao ovo što sam danas. Da bih napredovao u ovom poslu trebalo je puno energije i odricanja jer nisam bio veliki igrač koji će lako dobiti priliku da vodi prvi tim. Svoj put sam godinama krčio potpuno sam dok se nisam dokazao i drago mi je zbog toga jer su tako moji uspjesi veći. Za nekoga moji uspjesi možda nisu veliki, ali za mene koji sam krenuo iz Ljubinja od nule su ogromni jer kad krećeš iz manjih sredina ispred tebe je jedan neizvjestan i dug put dokazivanja“.
Ipak, zahvaljujući svojoj upornosti i istrajnosti, i kad je bilo najteže Milorad nije odustajao pa je tako danas trener koji ima zavidnu reputaciju i još bolje rezultate. Tako je klub Marina Kaštela podigao kada se činilo da je to nemoguće i uveo ga u finale.
„Marina Kaštela su jedan mali porodični klub naslonjen na firmu Marina Kaštela i slobodno mogu reći moja druga kuća. Kada sam 2013. godine došao da vodim ovaj tim, dočekalo me je mnoštvo problema sa kojima se trebalo uhvatiti u koštac. Prve godine mi se ekipa rastura, ostaju samo djeca. Ipak, sa predsjednikom kluba se dogovorim da ne pojačavamo ekipu nego da djeci koja su ostala pružimo priliku pa ćemo na polusezoni odlučiti šta ćemo dalje. I, potpuno neočekivano, Marina Kaštela koja se raspala i koja se godinu prije borila u zadnjem kolu i ostala u ligi – igra finale protiv Mladosti i vodimo 2:0 u Zagrebu“, priča nam Milorad koji je narednih devet godina vodio ovaj klub.
Marina Kaštel 2016 – 2017.
Klub Marina Kaštela je pod Miloradovim vođstvom osvojio trostruku krunu – superkup, kup i prvenstvo 2017. godine i, prema riječima ovog vrsnog trenera, sjajan rezultat koji su ostvarili bio je prekretnica u njegovoj karijeri.
OKRENI IGRU U SVOJU KORIST
„Kada sam osvojio titulu sa Marinom Kaštela bukvalno sam bio sam, a sa druge strane je bila Mladost, gigant koji je bio i prvak Evrope, koji vlada hrvatskom odbojkom i koji ima i reprezentativke. I, treba u seriji do tri pobjede prvi da dođete do njih. Sjećam se, mi smo dobili prvu utakmicu u Kaštelima, oni drugu u Zagrebu, mi treću opet u Kaštelima i četvrta se igra u Zagrebu i znam da moram da je dobijem jer nemam snage za petu. Međutim, tu me toliko obuzima nervoza i stres i počinjem da radim protiv sebe. Naime, kad je nekoj curi rođendan imao sam običaj da joj kupim čokoladu i poklonim na treningu i onda nastavljamo dalje. Taj dan prije utakmice je pun stresa, mali klub je u prilici da bude prvak, pokušavam da smirim i sebe i igračice. I, zbog fokusa na predstojeću utakmicu nisam se sjetio rođendana jedne djevojke. Zatim gledam kako da uradim što kraći trening kako bismo se prištedili za utakmicu i djevojka kojoj je rođendan pita mogu li da odigraju njihovu omiljenu igricu i ja mahinalno govorim da ne može, a ona mi odgovara meni za rođendan. U tom trenutku postajem svjestan šta radim, svojim postupcima okrenuo sam ekipu protiv sebe želeći da smanjim opterećenje na treningu. Stvaram utisak da mi je ta cura neomiljena – niti sam joj čestitao rođendan niti sam joj kupio čokoladu i još joj ne dam igricu da igraju. Dolazim kući i kažem ženi da sam izgubio ovu utakmicu, okrenuće se protiv mene i neće igrati dobro. I dobijem ideju da u restoranu gdje uvijek ručamo prije utakmice organizujem iznošenje torte i svijeća. Izlaze kuvarice, konobarice, pjesma i vidim da se sve cure okreću ka meni i znam da sam utakmicu sigurno dobio“.
Trofeji osvojeni u Kaštelima 2013 – 2022.
Ipak, Milorad o svim svojim uspjesima priča skromno, nerijetko svoj uspjeh predstavljajući kao nešto normalno. Ali, rekli bismo, ovaj trener itekako ima na šta da bude ponosan. Sa posebnim žarom ističe svoje igrače sa kojima je, kaže, bilo lako raditi pa je tako i uspjeh došao očekivano.
Nakon Kaštela odlazi u Herceg Novog sa kojim osvaja dva kupa i dvije titule bez izgubljenog seta i tako su klub Herceg Novi i njihov trener upisani u istoriju. Trenutno je Milorad trener ženske crnogorske odbojkaške reprezentacije.
Klub iz Herceg Novog koji nije izgubio nijedan set
„Zamislite kako je kada vam jedna država povjeri svojih 16 najboljih kćerki da radite sa njima, naravno da je to veliki osjećaj odgovornosti. Ipak, siguran sam u sebe i svoj stručni štab da nećemo pogriješiti i da ćemo dati svoj maksimum. Činjenica je da Crna Gora ne može sutra postati prvak Evrope, ali je bitno da pravimo korake naprijed i da u svakoj utakmici izgledamo kao ekipa koja se može boriti i sa jačima od sebe“.
PORODICA – NAJVEĆA PODRŠKA
„Mislim da je podrška porodice najveći uspjeh i prednost u svakom poslu. Moja supruga je bila odbojkašica, a sada je trener mlađih kategorija i siguran sam da je njeno razumijevanje za moje izostanke ključ uspjeha i ona je moja najveća podrška. Nekada mi se čini da je malo hvalim, ali zaista sam ponosan na nju i to kako radi sa djecom i odgaja ih, ne samo kao trener nego i pravi roditelj i pedagog. Naravno da su tu i naši sinovi kao podrška na utakmicama, ali oni su još mali i siguran sam da ovo ne bih mogao sve da postignem da nemam punu podršku i razumijevanje svoje supruge“.
Pored toga što je strastveni zaljubljenik u odbojku, Milorad je opčinjen i fasciniran svojim rodnim Ljubinjem i golubovima. Stoga, redovno odlazi u svoj rodni kraj kako bi napunio baterije i odmorio od mnoštva izazova koje nameće svaki dan.
Trener godine 2022 – 2023.
„Mislim da je za veliku ljubav koju osjećam prema Ljubinju kriv rani odlazak. Falilo mi je da provedem djetinjstvo tamo. Sjećam se, kad sam prvi put dolazio iz Novog Sada kartu sam kupio skoro mjesec dana ranije. Propustio sam mnoge bitne događaje u Ljubinju da bih postao ovo što sam danas. S obzirom da stalno sebi zadajem neke zadatke i postavljam ciljeve, 2017. godine, kada smo igrali finale sa Marinom Kaštela, kažem sebi da, ukoliko osvojimo tituli krećem da popravljam staru đedovu kuću. Titula je osvojena, a kuća koja je nekada bila stara i oronula, sada je prava ljepotica. Na ulasku u kuću je kapija od kovanog gvožđa i na njoj cijela postava Marine Kaštela, tačnije njihovi brojevi“, priča nam Milorad kome je san da jednom živi na Čeprusima, selu iznad Ljubinja gdje je i kuća koju popravlja.
Stara đedova kuća u Čeprusima koju obnavlja
Čini se da je ipak Marina Kaštela posebno mjesto zauzela u srcu ovog trenera iako nije sklon preteranom iskazivanju emocija. Međutim, kako je sam rekao, smatra ih drugom porodicom pa tako ne čudi što su baš brojevi ovog tima na kapiji Miloradove stare kuće. No, u Ljubinju se nalazi još jedna ljubav vrsnog trenera, a to su golubovi kojih ima dvadesetak.
„Sjećam se kada sam bio mali da je otac imao golubove i kada sam napunio sedam godina tražio sam da se i meni kupe golubovi. Prvi golubovi su mi 1988. godine došli iz Novog Sada poštom i još uvijek pamtim ime čovjeka koji ih je poslao, njegovu adresu i broj telefona. Golubove nisam imao oko godinu i po dana kada sam otišao u Novi Sad u srednju školu. Trenutno imam pismonoše, mulemans, koje majka održava bolje nego ja. Opčinjen sam ovim pticama, ne znam kako bih definisao tu ljubav. Mislim da golub ne bi bio simbol mira u cijelom svijetu da nije takva ptica, a uz to i lijepa i plemenita“, priča nam Milorad koji pred zimu smanji broj golubova tako što ih podijeli djeci u Ljubinju.
Fascinacija golubovima traje od dječačkih dana
Milorad Krunić je neko ko se od tinejdžerskih dana bori da uspije u životu. Istina, trebalo je mnogo truda, rada, uspona, padova, suza i znoja, ali sve što je prošao u životu je vrijedilo i danas je trener koji niže uspjehe. Kako je rekao, njegovi uspjesi su za njega još veći ako uzme u obzir činjenicu da je krenuo iz malog Ljubinja od nule, no, rekli bismo, njegovi uspjesi su ogromni u svakom slučaju i sasvim sigurno može i treba da bude primjer i motivacija mladima da se pokrenu i bore za svoje snove.
Jovana Salata/Glas Trebinja
