Draganu i Miljana Buluta, diplomiranog ekonomistu i nastavnika muzičkog spojila je ljubav, a tu nit dodatno učvrstila obostrana posvećenost uzgoju cvijeća pa danas ovaj bračni par u svom rasadniku „Cvjetni vrt Trebinje“ u Donjem Čičevu uzgaja oko 100.000 sadnica različitih vrsta godišnje. Od nekadašnjeg jednog, podigli su 10 plastenika sa po 1.000 kvadrata površine u kojima se pored sezonskog cvijeća mogu naći i trajnice, sve ukupno oko 50 vrsta biljaka.
Kako nam Miljan priča, sve je počelo prije više od 40 godina, kada su njegovi roditelji u Čapljini posadili prve cvjetnice i započeli rad u omanjem rasadniku. Od cvijeća nisu odustali ni nakon rata i posao su devedesetih godina prošlog vijeka nastavili nadomak Trebinja. Prvo sa jednim plastenikom, zatim sa četiri, da bi Miljan nakon očeve smrti, preuzeo i u zadnjih 15 godina proširio porodični posao.
Po zanimanju nastavnik muzičkog, prevashodno zaljubljenik u harmoniku, davno je odabrao da će posve drugo zanimanje biti njegovo opredjeljenje. Po načinu na koji govori o onome čime se bavi, jasno nam je da nimalo ne žali što je učionicu zamijenio prostranstvom cvjetnica u kojima je pronašao i svojevrsnu oslobađajuću energiju za život koji vodi već deceniju i po.
„Dok su otac i majka radili oko cvijeća pomagao sam im i učio od njih. U njihovo vrijeme nije bilo ovoliko sadnica, radile su se samo neke vrste, dok ih mi danas u našem rasadniku imamo oko 50. Uzgajamo sezonsko cvijeće kadife, begonije, ageratum, salvije, verbene, karanfile, nešto bogatije muškatle i surfinije koje najčešće idu po balkonima, imamo nekih trajnica gazanije, pustinjske ruže, kao i dosta drvenih sadnica oleanderi, lagastremije … Dobro nam ide. Najviše prodamo u rasadniku, gdje nam pored sugrađana, dolaze ljudi i nakupci iz drugih gradova. Odavno se ovim bavimo i svi znaju za nas“, kaže nam Miljan, koga osim na gradskoj pijaci, ipak češće možete naći među plastenicima kojima se ozbiljno posvetio od 2012. godine.
U plastenicima uzgajaju originalna, profilirana i profesionalna sjemena, kao i profesionalni humus za cvijeće. Posao skup, ističu, ali i jedini način da se dobiju kvalitetne i trajne sadnice.
„Sve to uvozimo. Ulog i rizik su veliki, jako su skupa sjemena i humus. Ako smo odlučili od ovoga da živimo, onda želimo da radimo kako treba. U suštini, jedino se tako može opstati, kada vam ljudi dolaze na preporuku drugih koji su kod nas kupili. To je najbolja potvrda da smo ozbiljni u onome čime se bavimo“, jasan je Miljan.
Sa druge strane, ovo je poziv koji traži cijelog čovjeka. Ovdje se radi 24 sata dnevno, tokom cijele godine, maltene bez predaha.
„Sad sezonski ide oko 60 do 70 hiljada sadnica, onda ide jesenja sadnja sa nekih 15.000, zatim male i velike hrizanteme jesenje, ruzmarin i lavanda koje radimo usput. Svaki plastenik ima po 10.000 sadnica, neke su veće neke manje, negdje ima samo po tri do četiri hiljade muškatina koji traži svoj prostor. Konstantan je rad, pauzu imamo samo u julu i avgustu, mada tada već kreće priprema za jesenju sadnju, samo što ne moramo dannoć biti tu. Najviše posla upravo je sada, februar, mart i april. U februaru kreće pikiranje, priprema, punjenje humusa, onda sadnja i nadgledanje, čuvanje, zalijevanje biljaka i održavanje optimalne temperature u plastenicima. Imamo jake pomoćnike, našu djecu iz Udruženja „Sunce nam je zajedničko“, koji uživaju sa nama da rade, kao i jednu penzionerku, tako da nas dvoje uspijevamo sve da postignemo“.
TREBINJCI ZNAJU KAKO SE NJEGUJE CVIJEĆE
„Pored sadnica koje uvozimo, imamo i biljke koje mi proizvodimo od tih matičnih biljaka, razmnožavamo ih reznicama. I one su tražene kao i sve ostale sadnice iz naših plastenika. Uz dobru prihranu i brigu, dostignu odličan kvalitet. Održavanje sadnica je presudno. Ako se ne održavaju kako treba, lako uginu. Zato je potrebna profesionalna zemlja i treba je uzeti u poljoprivrednim apotekama jer tu zemlju prave inženjeri koji znaju PH vrijednost i mnoge druge parametre bitne za cvijeće. Trebinjci su poprilično naučili kako se cvijeće njeguje i održava. Dođem često i sam kod naših kupaca da im odradim zaštitu cvijeća, da balkon ne propadne. Svakoga posavjetujem, sve te ljude znam, maltene smo kao prijatelji!“
Da bi cvijeće uspjelo, važno je poznavati svaku vrstu, a zatim i načine uzgoja i održavanja.
„U septembru kupimo sadnice iz Italije, Amerike, nešto iz Holandije. Dolaze kao male uzgojene biljke, koje presađujemo u veće čašice, održavamo, grijemo preko zime, o svakom detalju moramo da mislimo. Muškatla je jako zahtijevna, u septembru dođe sasvim mala sa jednim pelcerčićem i mi je uzgajamo osam mjeseci dok dođe na tržnicu. I surfinije su jako bogate, a i kod njih je isti, dug proces. Ove ljetnice stignu u 9. mjesecu, mi ih sijemo oko januara i treba im po nekoliko mjeseci da porastu. Zalijevanje je obavezno, prihrana najbitnija te održavanje temperature koja zimi ne smije da se spusti ispod 7 do 8 stepeni. Sve to stalno pratimo i pazimo, 24 sata se radi, zimi posebno ako su veliki minusi. Imamo i jedan plastenik kući na grijanju u kome se stalno prati temperatura. Neophodno je redovno tretiranje da se sadnica sačuva“, objašnjava nam Miljan dugotrajan proces od sadnje do predivnog rascvjetalog cvijeća kakvo se kod njih redovno može kupiti.
Iako je gro posla naučio od oca još davno, s obzirom da se u cvjećarstvu iz dana u dan mnogo toga mijenja i napreduje, svaku novinu morao je savladati sam.
„Sa ovim novim vrstama učimo sami šta i kako treba. Nekada su bile begonije, muškatin, kadifice, a sada su sjemena bolja i vrste su drugačije. Na primjer, za jednu kadificu trebaju godine da čovjek nauči kako je uzgojiti, sjemena budu drugačija pa stalno istražujemo nova dok ne dobijemo formulu za cvjetanje. Potrebno je par godina da se savlada jedna vrsta cvijeća kako bi čovjek tačno znao šta će uzeti. I proizvođači su različiti pa treba o svemu voditi računa. Važno je i da ljudi koji kupe cvijeće nauče da zalijevanje nije dovoljno da ono bude zdravo i lijepo, već da biljku treba i prihranjivati. Rado svima objasnimo šta i kako je potrebno raditi, želimo da im cvijeće što duže traje i uljepša balkone, terase, dvorišta“.
NIŠTA BEZ MUZIKE
„Harmoniku sam zavolio kao dijete. Poslije sam završio Muzičku osnovnu i srednju školu, zatim Pedagošku akademiju u Mostaru, odsjek nastavnik muzičke kulture. Nema dana da ne zasviram. Kod nas u plasteniku se uvijek čuju pjesma i muzika, sviram za svoju dušu. Predavao sam u školi, ali sam uvidio da to nije posao koji me raduje. Ovdje, u prirodi je sasvim druga priča. Dinamično je, a opet mir. Cvijeće voli muziku i nekako sam lijepo spojio ono što me ispunjava!“
I dok je Miljan znanja sticao od malena, dotle je njegova supruga Dragana sa cvijećem bila na „Vi“, sve dok se nije udala. Kroz smijeh nam kaže da je ona Trebinjka, kojoj je svaki rad oko zemlje bio stran. Ali uz voljenog čovjeka, kako nam reče, srodila se i sa cvjećarstvom.
„Kada sam se udala ništa o cvijeću nisam znala, a onda sam sa suprugom malo po malo učila i sada mi je odlazak u plastenik prvo što žurim da odradim prije svega ostalog. Nešto me naučio Miljan, a najviše sam sama istraživala šta i kako. Čitala sam razne knjige, pretraživala internet, išla kod drugih uzgajivača po savjete. Nije teško, naprotiv, ovo je predivan posao“, ozareno nam kaže ova mlada žena, ekonomista po struci.
Pored cvijeća, zadužena je i za porodicu i dom, ali, kako dodaje, ovo je posao koji se voli, ali i od koga se živi te je posvećenost presudna.
„Odlučili smo ovim da se bavimo i bukvalno smo 24 sata u plasteniku, od ranog jutra do kasno uveče. Iskreno, meni nije važno koliko je to novca, nego da je kupac zadovoljan. Ako Miljan kaže da nekih sadnica naručimo 500 komada, ja sam ta koja kaže neka bude 2.000, uvijek povećam količinu i tako je krenulo. Meni je ovo više uživanje nego posao, toliko da čak najviše volim da vrijeme provodim u plasteniku“, kaza nam kroz smijeh.
Posao u plastenicima počela je prije sedam godina, kada se udala. Srećnom je čini izbor koji je napravila i odlazak među cvijeće naziva čistim zadovoljstvom.
„Mi živimo u Petrovom polju, nekih 500 metara od naših plastenika. Blizu mi je, tako da sam svakodnevno na placu. Na pijaci smo najviše subotom, ponekad srijedom, a ostalim danima u rasadniku. Dostupni smo uvijek. Snašla sam se odlično i ne mogu ovo nazvati poslom, više ljubavlju i zadovoljstvom. Od cvijeća najviše volim surfinije i balkonsko bogato cvijeće, uglavnom, svako koje traži dosta rada, to mi je zanimljivije. Najljepše mi je kada po trebinjskim balkonima i na ulicama vidim naše cvijeće, divan je osjećaj!“
Ovo dvoje pozitivnih i veselih ljudi za čije sadnice zna cijelo Trebinje i Hercegovina, uporedo i region, poput Crne Gore, Dubrovnika, ali i u Sarajevu, gdje su cvijeće čak slali i brzom poštom, kažu nam da od proizvodnje cvijeća može solidno da se živi. Možda ponekad nije dovoljno, niti se postiže neka ogromna zarada, ali raditi ono što se voli, nemjerljiva je satisfakcija.
„Mi smo srećni. Imamo naše redovne kupce i prodamo sve što zasijemo. Ove godine je surfinija toliko bila tražena da smo ostali bez nje. Lijepo je hodati ulicama svog grada i vidjeti po balkonima plod onoga što smo mjesecima uzgajali. I ne samo po balkonima, naše sadnice su i na gradskim zelenim površinama, kao i na terasama mnogobrojnih restorana čije saksije godinama sređujemo!“
Osjećaj kada produkt njihovog rada nekome uljepša ambijent, za njih je najljepša mjera uspjeha i tome su godinama dosljedni. Rado i često cvijeće i poklanjaju. A pored onih dana kada bude naporno, ovo dvoje vrijednih ljudi, sa fakultetskim diplomama od cvjećarstva ne pomišljaju da odustanu.
Zajedničkim snagama ostvaruju sve ono što je jednom bila tek zamisao. Podstrek i motivaciju nalaze u samo jednom pogledu na raskošne i raznobojne nizove latica koji ih čekaju gdje god da pogledaju – na gotovo svakom trebinjskom ćošku, u susjednom primorju, ali i širom krševite Hercegovine i Crne Gore!
Maja Begenišić/Glas Trebinja
