Glumica ističe da je trenutno ispunjena i srećna jer su joj usklađene želje i mogućnosti, ali da joj u trenucima kad izgubi ravnotežu najviše pomaže porodica.
Prema njenim riječima, četrdesete godine donijele su Nataši Ninković zrelost i svijest o tome ko je i šta su joj vrline i mane, prenosi Blic.
– Svjesna sam svih svojih mana, ali isto tako sam svjesna i svih svojih dobrih strana. To je valjda zrelost i dobro se nosim s tim. Još uvijek imam dijelove u kojima sam nesigurna, kao recimo kuvanje, gdje mi djeca kažu molim te jednom spremi jelo i reci to je to, a ne svaki put jao samo sam ovo zaboravila, možda sam malo ranije izvadila jelo iz rerne – kroz široki osmijeh ispričala je Nataša u emisiji „Balkanskom ulicom” te nastavila:
– Srećna sam jer su mi usklađene želje i mogućnosti. Bilo je trenutaka kad to nije bio slučaj i stalno sam bila nečega željna, te moram još ovo, stalno nešto mi fali, ali sad imam neku ravnotežu. I sad mi se desi da se nekad izgubim, ali je Nenad taj koji me uvijek povrati u realnost. Njemu više radi racio nego meni i tada me bukvalno podsjeti na neke stvari i otvori mi oči. Obično mi kaže okreni se oko sebe i pogledaj neke stvari, treba sve da sagledaš, i onda se saberem i kažem da, u pravu si.
Glumica ističe da je čitajući svoje dnevnike iz mladosti shvatila koliko je mnogo više postigla u životu nego što je zamišljala.
– Dosta sam pisala dnevnike ranije i skoro sam ih našla i iznenadila se šta sam pisala. Tu su sve bili moji snovi i shvatila sam da sve što je mlada Nataša tada željela ja sam ostvarila i otišla i dalje od toga. Kad sam to vidjela, rekla sam sebi: kad budeš u nekoj krizi ili misliš da ti nešto fali, ovoga ćeš se sjetiti. U mladosti sam često bila buntovna, bila sam borac i to nije bilo lako za moje roditelje. Bilo mi je sve to tjeskobno i tijesno, Beograd mi je bio mali, a ne Trebinje. I danas se suštinski ne razlikujem previše, ali se osećam ispunjeno i ostvareno – ističe Nataša, te priznaje da je kroz godine naučila da ne bude previše ranjiva:
– Cijeli život sam bila preosjetljiva i nisam znala time da vladam. Mama me je zvala Kalimero, u smislu da sam samo plakala kad god me nešto povrijedi. I dan-danas sam ranjiva, samo što sam u posljednjih nekoliko godina naučila da se s tim nosim i sebi dajem dan ili dva da se s tim izborim. Ranije je to trajalo duže, ali sada ako me neko razočara, moram to da raščistim, ne mogu to napola. Onda kažem sebi, je l’ to tako – jeste, onda idem dalje.
Psihički sam se spremala za odlazak sinova
Glumica ne krije da joj je bilo teško kada su njeni sinovi Luka i Matija riješili da grade budućnost i obrazuju se van Srbije, ali da se sada polako navikava na to.
– Pripremala sam se dvije godine za to kod psihologa, sada mi je lakše jer Matija pravi godinu dana pauze od života u Americi, pa je ponovo s nama kod kuće. Kada je prvi put otišao, nisam mnogo ulazila u njegovu sobu jer mi je bilo teško – istakla je glumica te dodala da mnoge nedoumice rješava uz pomoć psihologa:
– Volim da idem kod psihologa, inače sam od onih majki da čim osetim da nešto možda nije dobro odmah dižem alarm. Da li da idemo zajedno ili pojedinačno, sve odmah stavljam na kant i odmah to raščistim. Nisam ni ja uvijek spremna za raščišćavanje, pa sačekam malo, pitam ih jeste li za to ili ne, pa ako nisu, onda odem u njihovo ime i pitam koji bi potez trebalo da napravim. Možda to i nije uvijek najbolje rješenje, ali ja to tako volim i smatram da je najbolje da pitam.
Znam da sebi napravim ugođaj
Glumica ističe da joj nije potrebno društvo da bi kvalitetno provela vrijeme.
– Često sebi napravim ugođaj, ne čekam od drugih da to urade. Ako nema nekih sadržaja oko mene, onda sama sebi natočim čašu vina i zavisno u kakvom sam raspoloženju pustim muziku, da li grčku ili klape. Moji ukućani su navikli na to, nekad uđu u sobu vide me i kažu aha sad si u tome, nekad mi se jedan od sinova pridruži, i tako se dobro provedem ta dva, tri sata.
