Vladika diseldorfski i njemački Grigorije poručio je danas na obilježavanju Svetih Novomučenika Jasenovačkih da pamtiti znači ne dozvoliti da se zločin ikada više ponovi, ali i da se moramo čuvati „zlokobne aveti zlopamćenja“ koja znači mržnju i želju za osvjetom.
– Naš cilj nije da žrtve koje danas slavimo samo sačuvamo od ljudskog zaborava, nego da ih ponajprije i iznad svega sačuvamo od smrti i propadanja. A to je moguće jedino ako umolimo Gospoda da ih on uzme u svoje sjećanje. Zato i uznosimo njihova imena u službu Božju, jer žarko želimo da se njihov spomen i njihovo ime zauvijek nastane u večnom božjem pamćenju. Zašto? Jer ćemo njihovo, ali i svoje postojanje osigurati samo ako budemo zapisani u knjizi života vječnoga. I upravo zato smo mi danas ovdje, draga braćo i sestre – poručio je vladika Grigorije, poslije liturgije u manastiru Svetog Jovana Krstitelja, u Jasenovcu.
On je naglasio da je „dobra prilika da se opomenemo i nečega što se kao zlokobna avet može uvući u nas, ukoliko nismo pažljivi i svjesni prave važnosti, dubine i smisla pamćenja“.
– Ta zlokobna avet nije ništa drugo do samo zlopamćenje, jer druga strana pamćenja nije samo zaborav, već nešto mnogo gore i zlokobnije – zlopamćenje. A u čemu je to razlika između pamćenja i zlopamćenja? Pamtiti znači s ljubavlju se sjećati postradalih, pamtiti znači sačuvati imena mučenika od zaborava, pamtiti znači ne dozvoliti da se zločin ikada igde više ponovi – naveo je vladika Grigorije.
Kako je napomenuo, „zlopamtiti, pak, znači gajiti mržnju u svom srcu prema ubicama žrtava, zlopamtiti znači željeti zlo krvnicima, uzvraćati im zlo zlošću, koja truje naše duše silnije od najljućeg otrova. Zlopamtiti, na koncu, znači žudeti za osvjetom i za tuđom smrću“.
Koliko je važno pamćenje, istakao je vladika Grigorije, „osjetio je i umni arhitekta Bogdan Bogdanović, koji je na ovom žrtvenom polju, zasejanom onima koje nipošto ne smijemo zaboraviti, podigao spomenik u obliku cvijeta, kao simbola ljepote i života, cvijeta koji svoje latice simbolično otvara i ustremljuje ka svodu nebeskom nad sobom, ka bogu i carstvu vječnosti“.
– Zato u obliku kamenog jasenovačkog cvijeta, u njegovoj simbolici, jasno vidimo pobjedu života na smrću, i težnju ka budućnosti i životu vječnome – naglasio je vladika Grigorije.
Kako je naveo, koliko zapravo sjećanje može da bude snažno i moćno, naučio je upravo zahvaljujući Jasenovcu.
– Jer ovdje, među ovim mučenicima, leži jedno ime kojeg smo se u mojoj porodici svi morali sjećati. To ime je Neđo, a na rođenju ga je poneo jedan od petorice braće moga djede Ljuba. Neđo je, nažalost, postradao u Jasenovcu. I dok se imena preostale djedove braće u našoj familiji jedva prisjećamo, a ponekad ih čak i zaboravljamo, Neđovo ime svi pamtimo. Njegovo ime ostalo je trajno urezano u sjećanja, poput neizbrisive senke i šuma trajno nastanjenog u nama. To tumačim kao veliku milost i utjehu, koju nam Bog daruje preko mučenika, učeći nas da su oni zauvijek tu, da i dalje postoje i da ne umiru – istakao je vladika Grigorije.
Liturgiju su služili mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, episkop budimljansko-nikšićki Joanikije, episkop Diseldorfa i Njemačke Grigorije, episkop istočko-američki Irinej, episkop austrijsko-švajcarski Andrej, episkop bihaćko-petrovački Sergije, umirovljeni episkop Atanasije i episkop slavonski Jovan, uz sasluženje sveštenstva, monaštva i đakonstva.
Evanđelsku besjedu proizneo je episkop Grigorije, a besjedu po pomenu na spomen-obilježju episkop Andrej. Po riječima episkopa Jovana ovo je prvi hram posvećen najbrojnijim srpskim Novomučenicima Jasenovca.
Agencije
