Zajezeriće večeras iz mnogih očiju sinova i kćeri zemlje Hercegove. Zažuboriće iz očinjeg vida i one suze koje su se čuvale za najteže trenutke. Plakaće i ko plakao nikad nije. Zaridaće i oni što su gordo zemljom hodali ne shvatajući da smo ništa i ništavni, sirak tužni bez igdje ikoga.
Moje pleme je bolom uvenulo i tugom zaspalo… Otišao je naš najbolji. Naš zastupnik pred prestolom Boga živoga, naš dobri vladika Atanasije, naš otac i đed, onaj koji je sve grijehe našeg naroda na sebi nosio.
Nizaće suze u bisere duhovna djeca njegova, djeca poginulih boraca koje je grlio svojom dobrotom, plakaće siroti, bolni, veseli i tužni… Zaplakaće večeras i nebeski svetitelji prebilovački, žitomislićki, ržanodolski, korićki, kosovo-metohijski i mnogi drugi mučenici. Zaplakaće i stari Vukašin iz Klepaca očima koje na oba svijeta vide. Zaplakaće na nebesima i sva duhovna čeda Tvoja prerano preminula, naši preci, naši istočnici…, usnuli u Gospodu.
Koje riječi da sastavim, kakvim slovima i dodacima da ukrasim priču o čovjeku koji je ovoj našoj Hercegovini vjeru vratio. U koji kutak sjećanja da odem, a da se sjetim kako je djecu našu, nas, naše roditelje krštavao, koji nam je vratio i Svetog Savu i Svetog Vasilija…. Šta da kažem o našem vladici koji je sa sobom, gdje god da je dolazio – na položaje za vrijeme odbrane Hercegovine, u škole, kod bolesnih i umirućih, donosio miris tamjana i Božije svježina…
U tom je mirisu i osjećao se razvigor vječne mladosti i živosti, koji je u svima nama budio volju na pokret koji nas je vodio Hristu u zagrljaj.
Gdje su mi knjige, rečenice, slova… ućutale su se i povukle pred neminovnpšću.
A sjećam se da nas je sve volio i svojom plemenitošću, dobrotom, strogoćom… Jednom je rekao – grdim te jer te volim. I roditelji grde djecu svoju jer ih vole.
Bože, ti si kroz našeg vladiku, tih ratnih godina donosio da smo se, uprkos bombama, pogibijama, stradanjima i mučeništvu, osjećali životnu radost.
Ali, evo, dok hodam hodnicima sjećanja, napisaću da pravoslavlje tuguj, a čini se najviše vladiko Tvoja Hercegovina… Od Prenja do mora, od Prebilovaca, preko Nevesinja i Bileće do Ljubinja i Trebinja.
I drago mi je da ti se želja ispunila. Želja sveti vladiko, koju si rekao kad si bio ustoličen na Vidovdan, ratne 1992. godine u Sabornom hramu Svetog Preobraženja Gospodnjeg u Trebinju – „Neka bi Bog dao da i ja ovdje ostavim kosti, jer je ovo sveta zemlja i grobovi su sveti i svijetli“.
Tvoj će grob nama svijetliti i pokazivati put u Carstvo nebesko.
Ratomir Mijanović
